Losert! Losert! Losert! , vikalo se školskim hodnikom tog dana. Danas u šest. Vidimo se na Korzu, svi idu.
Bila je to 2004., zlatni povratak iz Atene.
Godina u kojoj se s pravom slavilo i pjevalo Beautifu day čitavim olimpijskim gradom.
Godina u kojoj je i Zeus s Olimpa zapamtio ime HRVATSKA. Bila je to godina kada je, kako Lino reče, Šola kolektivno obojao Hrvatsku u ružičasto. Godina u kojoj je Hrvatska naspram svijeta vodila 8:0. Ono što je možda manje poznato je to da je upravo ta 2004. promijenila moj stav prema sportu, posebno prema rukometu.
Jednoga dana ću i ja biti na Olimpijskim igrama. Jednoga dana će ljudi pričati i o mojoj obrani Balićeve bombe, bit ću slavna i naslijedit ću Venia. Bio je to početak MOG rukometnog sna.
Svi su stajali u redu. Čekali su svoj trenutak s Veniom i sliku koju će poslije dobiti.
Po prirodi baš i nisam previše strpljiva pa sam otišla do zaštitara i slagala da hitno moram za Zagreb i da me mora pustiti preko reda (ah...te dječje laži).
Naravno, što ste drugo i očekivali!?? Bila sam prva i nervozno se popela do njega. Držala sam njegovu sliku u ruci kada me pitao za koga da potpiše. Brzo sam nešto promrmljala i sjećam se samo njegovog osmjeha kada me pitao mogu li ponoviti svoje ime.
Sljedeći dan bio je petak. Dan kada se u našoj školi održavao rukometni trening.
Došla sam s namjerom kako bih pogledala, ali me trenerica odmah pitala koju poziciju bih htjela igrati i za 3 minute sam bila na golu. Ja protiv njih 6. Niska, poluvisoka, visoka, sedmerac, zicer, kontra, deveterac - svi ti pojmovi su mi se motali po glavi dok sam šolovski branila šuteve igrača. Jesi ti već možda igrala rukomet? ,bilo je prvo pitanje. Ne.
Tad su krenule moje prve pohvale, ego je rastao i sve sam više bila sigurna u svoju odluku o igranju rukometa.
Uslijedila su i prva natjecanja, pobjede, porazi, lomljenja, oporavci, ogovaranja i odricanja. Sljedeće sam godine krenula igrati za Brod Gymnasium,slavonsko-brodski klub. Bio je to jedan od najsretnijih dana u mom životu.
Dio sam one "prave" rukometne ekipe. U početku smo, kako to po običaju biva s novima, trčali i vježbali sa strane. Treninzi su bili sve naporniji i naporniji, treneri su se mijenjali kao čarape, a kolektiv je bio sve samo ne rukometni. Ozračje je bilo vrlo neprijateljsko, konkurencija se osjećala, a starije igračice su me doživljavale kao još jednu u nizu od onih koje brzo odustaju. Što je vrijeme više odmicalo, odlasci na treninge su mi postajali noćna mora...blago rečeno! Ključni trenutak bio je kada sam u 3 odigrane utakmice dobila minutažu od 5 minuta sve zajedno. MRŠ!
Tad je sve krenulo nizbrdo. Nadolazeću ozljedu sam iskoristila kao paravan za odlazak.
Taj je dan bio baš onaj dan kada imaš osjećaj da će nešto krenuti krivo, a tako je bilo.
Pazi!!! - bio je to visoki šut, a moj doskok nepripremljen. Krivo sam se dočekala. Nešto je puklo u zglobu i istog sam se trenutka našla na podu. Bio je to pad pod kutom od 90 stupnjeva. Govorili su kako je sve uredu. Da, i bilo je. Nastavlila sam trčati.
Jutro je donijelo vidljive posljedice. Otok veći od Madagaskara koji je promijenio čitav spektar boja u mjesec dana.
Bio je bio kraj. Konačan. Definitivan. Vrlo bolan.
Post je objavljen 02.02.2009. u 19:17 sati.