Htio sam pisati o kulturi sporta. Ali sam kasnije shvatio da ispred toga kao uvod ide pitanje-što je smisao sporta? U stvari, što bi mogao biti smisao sporta? To je vrlo duga i zahtjevna tema. Nastojat ću je telegrafski skratiti.Preko četrdeset godina sam u sportu. Bio sam dugogodišnji igrač i sudac u par sportova. Što želim kazati?
Možda će moje riječi koje slijede biti revolucionarne. Ali ne impresioniram se sa tim. Citajuci novine kroz sportske vijesti i clanke o sportu shvatio sam da su naši lokalni i nacionalni novinari tanki. Ali ih "razumijem" - jer se mnogi od njih nisu ni bavili sportom. A još da stvar bude gora imaju "mentore" koji su još gori od njih. Oni ipak ne prepoznaju sport u njegovoj viteškoj ideji. Sportu pristupju sa senzacionalisticke strane.Na primjer gledajuci polufinalnu utakmicu u rukometu Francuska - Danska komentator RTL ,nakon što je iskljucen jedan igrać reprezentacije Francuske , je kazao da je to lijepo za nas, jer možda neće igrati utakmicu protiv nas, ako uđemo u finale. Taj komentator je mlad, ali uvijek stoji izraz - O tempora o mores! To je katastrofa u shvacanju i poimanju sporta tog komentatora.
Ali da se sada vratim "in medis in res" u temu. Sport je zamišljen od stare Grćke, kao ideja jacanja tijela i duha. Ali se sada puno stvari preokrenulo. Najbitniji su ispali bodovi i plasman u ligi, od nacionalnog prvenstva do Olimpijade. Cak postoje i djecje Olimpijade, što je poseban apsurd, jer djeci"krademo" djetinstvo. Pustimo ih da se igraju, dok mogu. Da budem iskren i jasan do krajnje konzenkvence,sport bi trebao pomagati zdrastvenom stanju ljudi koji se bave sportom. Ali događa se suprotno. Sportaši zbog "uspjeha" doživljavaju sportsku i zdrastvenu kalvariju- što je u suprotnosti sa idejom kako je sport zamišljen. Sport bi trebao pomoći zdrastvenom stanju ljudi, a on je u najmanju ruku kontra toga. Kada neka ekipa izgubi utakmicu ona je u stresu i to je loše za njihovo psihofizićko zdravlje. O tome se nažalost malo razmišlja i piše i u stručnoj literaturi. Poseban su problem sportski pedagozi - treneri. Em ih malo ima kvalificiranih i strućnih, a s druge strane od njih traže uspjeh preko noći - što j perpetum mobile. Zbog toga su oni nepristojni prema svim akterima jednog sportskog događaanja -od vlastitih igraaća(igračica) do sudaca i ostalih. O tome bi se trebao konačno očitovati naš Olimpijski odbor i svi strukovni Savezi.. Gospodo iz Olimpijskog odbora HOO iz strukovnih Saveza - nije dovoljno staviti ruku na srce , kada se svira himna. Za hrvatski i konačno svjetski sport treba puno više od srca napraviti. A ova predhodna opaska se odnosi i na sve novinare od lokalnih do nacionalnih.
Samo tako sport u Hrvatskoj i u svijetu može doći na zelenu granu!
Post je objavljen 02.02.2009. u 19:16 sati.