Marketing
Ponoviti = znati?
Povijest = učiteljica života.
Tko ne poznaje svoju povijest osuđen je da je ponovi. (Santiljana)
Čitam ove dvije svima nama dobro poznate misli i nikako se ne mogu oteti dojmu: ili je povijest vrlo loša učiteljica s lošom metodikom prenošenja znanja ili smo mi loši učenici koji ne znamo iskoristiti stečena znanja.
Te moje male sive stanice! Danas me zamaraju razmišljanjima kako se povijesne činjenice mijenjaju s vremenskim odmakom.
Razmišljam tako o velikim carevima, poznatim vojskovođama, vođama koji su svojim postojanjem i djelima obilježili povijest ljudskog roda. Aleksandar Veliki, Atila – bič božji, Cezar...da ih sada ne nabrajam sve.
Svi su oni zapamćeni po „velikim“ djelima, svi su oni vodili velike i osvajačke ratove, a u cilju povećanja teritorija i prostora na kojima će proširiti svoj utjecaj i na kojima će povećati svoja bogatstva. Svima se njima mi divimo kao velikanima naše povijesti, kao osobama koji su imali velike i mnogima od nas nedostižne kvalitete. Neosporne činjenice koje prate svaki njihov uspjeh su vrlo veliki broj žrtava, veliki broj mrtvih pripadnika ljudske rase koji su se usudili suprotstaviti njihovim megalomanskim željama i planovima. Povijest zaboravlja te činjenice, zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja njihove patnje, njihove uništene domove i uništene šanse za normalan život. Povijest samo veliča uspjehe tih vođa i u nama izaziva divljenje prema velikanima. Razmišlja li itko o njima kao o zločincima koji su bez milosti uništavali pripadnike drugih naroda, kao o zločincima koji su uzrokovali velike patnje nevinih i nezaštićenih?
Moje sive stanice u stvari intrigira činjenica: što nam je povijesno događanje vremenski bliže to smo prema događajima kritičniji i osobnije ih shvaćamo. Ako razmotrimo "gole" činjenice, pa i Hitler je bio „veliki“ vođa, i on je zaratio protiv cijelog svijeta u želji za proširenjem svoga carstva i svoje moći, i on je cijeli svijet „drmao“ pet godina, i on je (možda ne direktno svojom rukom) radi svog uspjeha napravio ogroman broj nevinih žrtava. Strah me je i pomisliti u kom svjetlu će ga neka buduća povijest, bez današnjeg emocionalnog naboja, prikazivati. Hoće li i on biti samo jedan u nizu vođa koji su svojim postojanjem i svojim djelima upisali još jednu crticu u knjizi koju poviješću zovemo? Hoće li i njega buduća povijest jednostavno smjestiti u ladicu velikih vođa? Hoće li povijest, svedena samo na emocionalno ogoljene činjenice, zaboraviti zločine učinjene za vrijeme njegovog vodstva?
Kako se vremenski odmak skraćuje to nam je tumačenje povijesti više opterećeno emocijama. Danas nitko ne sumnja u povijesne činjenice o Rimskom carstvu, Staroj Grčkoj, Otomanskom carstvu, ali svi mi imamo svoj pogled na činjenice iz dijela povijesti u kome smo možda i sami sudjelovali. Čak i znanstvenici kojima je povijest struka različito tumače jedne te iste činjenice.
Je li to razlog koji nagoni svaku generaciju da ponavlja pogreške prethodnih? Ili se naša učiteljica zvana povijest drži one dobro znane latinske izreke: „Repetitio est mater studiorum.“ (Ponavljanje je majka znanja)?
Post je objavljen 01.02.2009. u 14:23 sati.