Odlučio kralj uzeti nekoliko slobodnih dana i odmoriti se malo od svojih ministara. Sjeo je u auto i krenuo na put posjetiti neka mila mjesta iz svojih sjećanja: planinu na čijem je vrhu prvi put dotaknuo dugu, otočić na kojem je doživio prvi udar groma i most kojim je pješačio bosih nogu.
Planinu nije našao. Nestala je. Ondje gdje je nekad stajala divlja modra planina bilo je veliko asfaltirano parkiralište puno automobila, a usred njega ogromna športska dvorana. Dvorana se tresla od toptanja navijača i njihove pjesme. Pjevali su: "Samo je jedno u mom životu vrijedno..."
- Hm, moji su ministri, dakle, prodali planinu da naprave rukometni stadion i uvesele moj narod... - pomisli zamišljeno kralj.
Zato je bio sav sretan kad je u daljini napokon ugledao onaj otočić. Izdaleka je vidio da otočić stoji na svome mjestu, ali ga je malo zdrmalo kad se približio i primijetio da su i otok i more oko njega ograđeni visokom ogradom. Ministri su otok nedavno prodali nekom strancu. A oni čak ni kraljeve nisu puštali na svoj otok.
Sav jadan, krene kralj prema onome mostu. Dugo se vozio do njega. Nadao se da most stoji na svome mjestu i spaja dvije obale kao što to mostovi oduvijek rade. Nadao se da su mostovi previše beznačajni da bi ih ministri rušili ili prodavali.
Dakle, most ga je dočekao na svome mjestu. Nije bio prodan. Ni ograđen visokom ogradom. Svatko je njime mogao prolaziti, čak se ni mostarina nije naplaćivala. Ali jao! Nad mostom je neprekidno derala takva bura da se njime gotovo nikad nije moglo prelaziti. Svugdje okolo mir, nema vjetra, a nad mostom dere bura. Kako to? Kralj se odmah bijesno dosjetio o čemu je riječ: ministri su trgovali s vjetrom. Koridor iznad mosta prodali su buri.
Post je objavljen 01.02.2009. u 07:32 sati.