(Pričica u nastavcima, 2. dio)
Više naklonjena Damiru, smijala se njegovim šalama slađe, glasnije i dulje nego mojima, ali mene to nije zabrinjavalo, jer bila mi je simpatična i draga kao prijateljica, no Marina...Marina je žarila i palila u to vrijeme po razredu, a ja sam se jedva njoj usuđivo prići blizu i redovito bih zamuckivao tijekom razgovora s njom.
Vrijeme je prolazilo, mi rasli, mijenjali svoje razredne simpatije, zaljubljivali se u djevojčice iz drugih razreda i ludovali za njima, a Lidija se zaokruživala i postajala sve ljepša, no uvijek skromna i nekako stidljiva, meni sve teže dohvatljiva. Počeo sam sanjariti o njoj, ali nikome se nisam povjeravao, čak ni Damiru. Jedino sam žalio što više nije bilo one stare nastavnice engleskog pa da Lidiju i mene ponovno smjesti u istu klupu.
Zadnjih dana osnovnjaka, neke djevojke su govorile da Lidija "hoda" sa starijim momkom koji pohađa srednju školu i živi u učeničkom domu. Te su me glasine potpuno poražavale i obeshrabrivale. Osjećao sam se nevjerojatno nedoraslim i nedostojnim, a jednom prilikom, tijekom mog dežurstva u predvorju škole, neki je momak, odjeven u kožnu jaknu i traperice došao, pitao za nju, no ja sam mu slagao kako je bolesna i taj dan nije došla na nastavu... Nasmiješio mi se, zahvalio i izašao iz predvorja. Pod velikim odmorom Lidija je istrčala iz škole, zaputivši se putem kojim smo se nekad zajedno; ona, Damir i ja vraćali kući. Gledao sam ju zabrinuto kad se vratila sva zajapurena i jedino što mi je u žurbi prema učionici uspjela reći bilo je: " Glupane, svinjo!"
Nije bilo teško preboljeti. Ionako ćemo se uskoro razići i svaki od nas će krenuti u svoju srednju školu. Damirovi roditelji su čak namjeravali otići u Austriju i započeti tamo bolji život.
Nastavit ću...
Post je objavljen 31.01.2009. u 22:04 sati.