Ja stvarno ne kuzim taj moj odnos prema lovi.
Danas sam skuzija da san izgubija zapis o isplatama, dakle sef me bez pardona moze preveslati za koju tisucu eura!
Dakle, krasno!
A najgore je to sto me na neki nacin boli kurac, dok imam love trosim, tek ponekad razmisljajuci o stanarini,hrani itd(srecom za to se uvijek nadje).
Ali kvragu da sam zrno racionalniji dosad sam mogao imati svasta.A mogao sam i iskoristiti sve one divne ponude koje se ponekad stvore same od sebe,ali ne, nema sanse seceru.Ja picim po svom i za lovu se zabrinem tek kad bez iste ostanem.Doslovno.
Mozda me strah uspjeha, one grozne sverasirene bolesti radoholizma.Jebate sto su ti ljudi sjebani.Doduse nisu ni oni drugi puno bolji ako cemo vec generalizirat.
Mozda je to moj otpor prema ovom sugavom materijalizmu.
A mozda sam samo lijena picka.(to mi nekako lipo i romanticno zvuci)
A opet sto ce mi lova?zar sam gladan, zedan, zar patim za statusnim simbolima, treba li mi za lijecenje neke teske bolesti, treba li mi za djecu ili zenu kojih nemam?
A sto je novac nego obicni substitut za emocionalnu glad, za suplje neostvarene duse nagrizene karijesom koji olako nazivamo realnoscu i tu sliku odrzavamo pod svaku cijenu.Ona je nas jedini Bog.
Dakle, patim od teske bolesti zvane zbunjenost na trieosmu!
Eh, ma ko mi jebe mater!
Post je objavljen 31.01.2009. u 15:43 sati.