Neki dan mi je Braco dao da kucam neki seminarski rad. Ja pomalo besposlena, a to ne volim biti, on mi dao lovu unaprijed i ja pristanem. Pokajem se momentalno. Prvo, more dijagrama, tabela, slika koje treba prvo skenirati i uobličiti pa umetnuti u tekst...teksta ponajmanje. Cijeli dan provedem radeći na tom čudu. Cijeli dan. Dođe Braco navečer i kaže: „Znaš, sve je to ok, ali moraću ja ovo ponovo skenirati, ne mogu se kao grafički dizajner ovako brukati...“ K`o biva loše su slike skenirane. I tu lagano poludim, što mi nije onda u startu dao da samo kucam tekst i ne zezam se s glupostima jer moj skener ne može se ni zvati skenerom u poređenju s njegovim mašinama u štampariji....Onda on ospe paljbu na moju kantu od kompjutera i na sve programe koje imam instalirane u njemu i počne pričati o nekim svojim najnovijim word/corel fazonima...I ja mu kažem da je bezobrazan, i da ne bi radila za njega ni za sve pare ovog svijeta, da je postao tipični privatnik koji ne cijeni moj trud, i tako se malo porječkamo.
Kad je otišao, počnem razmišljati, kako sam samo sretna što radim posao koji volim. I što kad idem na posao, nemam osjećaj da idem na posao. Ako me razumijete. I najbolje od svega je to što sam do ovog zaključka došla jako rano, a opet nije da nisam prije toga radila poslove koji su me upravo natjerali da cijenim svoju sreću.
I sva ta situacija me podsjetila na poslove koje sam radila u periodu dok sam tražila samu sebe.
Sa nekih jedanaest godina, s prijateljicom sam za vrijeme ljetnjeg raspusta otvorila stripoteku. Kad se sjetim toga, bude mi simpatično/smiješno, ali odnekud, divim se samoj sebi. Prvo smo sjele i dogovorile strategiju. Moramo ljudima nekako dati do znanja da postojimo. Mislim da tada nisam znala šta znači riječ marketing. Pa smo same napravile letke i u jednom danu oblijepile svaku banderu na Grbavici. Onda smo našle mjesto (ispred moga ulaza) pa smo našle neki sto i naravno, stripove. Moje. Ja volim stripove i uvijek sam ih imala...pa eto toliko da bi se mogli iznajmljivati. I posao nam je krenuo. To je bilo vrijeme kada su djeca čitala Danas ne mogu zamisliti tu situaciju. Krenulo nas je tako dobro da smo to ljeto svaki dan imale solidan džeparac. Onda su nas dječaci počeli kopirati. Oni na jednom kraju ulice, mi na drugom. Tu je bilo svađa i smijeha i baš kad smo konačno shvatili da je najbolje da se udružimo, počne rat i sve pokvari.
Poslije toga sam u trećem srednje radila na jednom radiju. Bila mi je želja da upišem žurnalistiku. I to ljeto smo Rossa i ja rintale od sedam do sedam na tom mjestu, pravile ankete, snimale priloge, vodile vijesti, intervjuisale sve što se miče, od direktora doma staraca do premijera...sa nekim ludim entuzijazmom. Bez da su nam ikada platili sav taj rad. I poslije tri mjeseca, počela je škola ponovo i ja sam znala da ni u ludilu na kraju tog četvrtog razreda neću upisati žurnalistiku.
E onda je došao period kada smo radile kao hostese. Te sam posliće prihvatala, jer sam znala da traju od pet do sedam dana, da će mi sigurno platiti i da se neću pretjerano umoriti. I da, radilo se o bokserskim turnirima. Ja i boks k`o nebo i zemlja. Ali dobro. Moj je posao bio da budem u hotelu gdje su smješteni svi učesnici i da budem kontakt osoba. E tu sam se nagledala svega. Ali bukvalno svega. Upoznala ljudi iz cijelog svijeta, boksera (čak i ovih današnjih, poznatih) ljudi iz organizacionih timova...i stvarno sam voljela te turnire. Dok nije došlo na red da se organizuje svjetsko prvenstvo. Kao da je Olimpijada u najmanju ruku. Radile smo cijele dane i dugo u noć, prevodila na konferenciji, trčala na aerodrom kako koja reprezentacija dođe, smještala ih u hotel, onda ih vodili po gradu, pa imali ulogu i turističkih vodiča...ne mogu se više ni sjetiti svega. Super zanimljivo, dinamično i uzbudljivo. I naravno, nagledala sam se takvih mućki, da su Del Boy i Rodney Trotter, male mace u odnosu na ovo. Ljudi su odvratni kada ih pohlepa obuzme.
I najgori posao koji sam radila je posao konobarice. Taj sam posao prihvatila u periodu kad sam razmišljala kako dalje s fakultetom na kojem sam zaglavila. I rođak koji je imao (a ima i danas) restoran, ponudi mi da radim malo kod njega. To malo se protegne na nekih pet mjeseci. Prvo, što te rod tvoj može zeznuti, ne može niko. Završilo se tako da sam demonstrativno skinula pregaču i izmarširala iz restorana. Ne volim se ni prisjećati ali od potkradanja napojnica, do vrištanja, urlanja i usiljenih osmijeha...bilo je svega. Da ne govorim o radnom vremenu i tome da sam dolazila kući mrtva umorna, da nisam izašla napolje kako treba u tih pet mjeseci, jer jednostavno, nisam imala snage. Nedjelju bih prespavala jer bi subotom obično bio neki party u restoranu i ne bi kući došla do dva-tri. I sve tako u krug. Ostala sam tako dugo jer mi se svidjelo primati platu. I jer je taj njegov restoran bio u neposrednoj blizini jedne strane organizacije u mom gradu. Tako da su u restoran dolazili samo i isključivo stranci. Što je bilo prednost jer nisam imala problema s nezgodnim gostima, niti sam imala osjećaj da radim u nekoj kafani. Imala sam drugove Nepalce, Fince (Svaki put sam bila sigurna da će se sto posto udaviti dok pričaju. Vrlo čudan jezik.) Kanađane, upoznala sam ljude s Mauricijusa, Zimbabvea, Australije...cijele kugle zemaljske. Dobila bračnih ponuda za cijeli život i dok su druge cure prihvatale te ponude (jedna je otišla u Tursku, druga u Francusku) ja nisam bila u tom filmu. Ja sam voljela pričati s tim ljudima i na kraju sam upoznala toliko različitih karaktera ljudskih, da me ta škola konobarisanja naučila mnogo više nego što bi čovjek i pomislio. I ostala bih sigurno i duže (jer moja potajna želja je oduvijek bila da imam svoj restoran. Eto.) da nije bilo loše atmosfere u odnosu šef/zaposleni. Ovako je ljubav trajala sve dok na kraju nisam shvatila da moje dostojanstvo, nema cijenu i da je vrijeme da pokupim svoje krpice i krenem dalje.
Što sam i uradila. Prebacila sam se na Akademiju, završila u roku faks i sad sam tu gdje jesam. Radim posao koji volim.
Post je objavljen 31.01.2009. u 12:19 sati.