Poveznica
Vijest koja će možda neke začuditi. Činjenica da republikanci imaju afroameričkog predsjednika, Michaela Steelea jasan je pokazatelj promjena koje se događaju u SAD-u. Stranka koja je kritizirana (ili hvaljena, ovisno o gledištu) da je isključivo bjelačka napravila je okret prema budućnosti, ali i to treba uzeti s rezervom. Poraz koji su im nanijeli demokrati na predsjedničkim izborima nije odraz pobune bijele Amerike protiv dosadašnje američke politike nego jednostavno posljedica onoga što Amerika jest. Ona je multinacionalna, multireligijska i multietnička zemlja u kojoj bijelci ne čine apsolutnu većinu. I prije desetak godina je bilo tako, ali u međuvremenu su ne-bijelci postali (ili bili ponukani postati) politički osvješteni i aktivni.
Pretpostavljam da će novi crni predsjednik republikanaca povesti rekonstrukciju stranke u smislu njenog jačanja. To je već najavio širenjem stranačke baze. U svojim razlikama i očekivanim političkim sukobima s Barackom Obamom, Michael Steel ipak ima nešto slično s aktualnim predsjednikom SAD-a. Kao i Barack, i on poziva na koheziju, zajednički rad kako bi stranka ojačala. "Vrijeme je za nešto potpuno drugačije i mi ćemo im (biračima) to ponuditi. To je naša prilika, ali ja to ne mogu učiniti sam", dodao je.(v. link)
Očigledno je kako se politički suparnici povode jedan za drugim, gubitnik za pobjednikom u nadi kako će i on zbog toga imati sljedeći put veće šanse za pobjedu. To je ona prizenma komponenta politike i samo vanjski dojam koji se stvara a ono najbitnije su programi, što bi ljude (birače) trebalo najviše zanimati. Amerika je, izgleda, izabrala programe, iako politička reprezentacija nije imala malu ulogu na tim izborima.
U Hrvatskoj je potpuno drukčija slika. Birači ne biraju programe, oni biraju face. Hrvatska politčka scena tu anomaliju jako dobro prepoznaje, pa se zato stranke niti ne trude predstaviti programe. Zašto se truditi oko nečega što nije niti relevantno a kamoli presudno za glasove birača? Dajte ljudima neka se glođu oko stvari koje su se dogodile prije 50 godina i nitko neće pitati za programe. Zar nije tako?
U Hrvatskoj se ne cijeni znanje. Da je drukčije, državu bi vodili ugledni stručnjaci iz ekonomije, financijskog menadžmenta i ini. Oni bi možda, ali samo možda uspjeli nešto dobroga napraviti i umanjiti posljedice recesije. Recesije nema? U nemogućnosti rješavanja problema jedini izlaz je reći da tog problema nema.
Post je objavljen 31.01.2009. u 10:04 sati.