Zašto su neki prijašnji Rudaničini istupi prešućeni, a najnoviji nije?
Premda u ovim trenutcima cijela nacija grčevito i euforično proživljava svaku sekundu teške borbe naših rukometnih Vilenjaka s Poljacima, ja počinjem pisati post za koji ne znam ni kako ću ga dovršiti ni hoću li ga objaviti. Naime, ovo bi trebao biti apsurdni paradoks - moja (prva!) obrana Vedrane Rudan! A zašto? Ne znam jasno, ali slutim negdje duboko u sebi da je pretrpjela nepravedno poniženje (doduše, kao što je mnogo puta i sama druge ponizila) ter da su joj povrijeđena ljudska prava i kao novinarki i kao čovjeku!
Što sam ono još htio reći? Teško se koncentriram jer i sam mislim na rukometno polufinale - koje ne gledam zbog svjesnog i namjernog bojkotiranja RTL-a! - ali još više zato što je ovo teška tema. Među ostalim i zato što je "u paketu" riječ i o Židovima. Zapravo, ne - jer to je preopćenit pojam i lako ga je zlorabiti (kao što neki vrlo lako i rado čine). Zato što ima Židova koji se potpuno slažu s onim što je Rudanica rekla (ili napisala?).
Ali ne želim to komentirati. Ne zanima me njezina samohvala što je "herojski čin" izvela na "židovskoj televiziji". Zakasnio sam reći ono što sam odmah htio (jer sam dva dana bio u Zagrebu na Teološko-pastoralnom tjednu na Šalati; premda sam zapravo, bit ću iskren, više vremena proveo u obližnjem teniskom balonu nego na predavanjima, a laptop nisam ponio zbog kvara). Zato ću samo postaviti jedno pitanje i problematizirati fenomen različite reakcije na nečiji "ispad" - u novinama ili na televiziji.
Naime, Vedrana Rudan je mnogo prije "incidenta" na Novoj TV iste ili još strašnije misli "izrekla" u Nacionalu, gdje je imala svoju kolumnu. Štoviše, dobar dio "(inkri)minirajućeg" sadržaja, radi kojega je dobila otkaz zajedno s "kolateralcima", izdiktirala je ranije Slobodnoj Dalmaciji. U samom Nacionalu ispisala je već prije gotovo točno četiri godine zastrašujući tekst s naslovom DOLJE AUSCHWITZ! A u br. 560 s nadnevkom 7. kolovoza 2006. godine, ona se u kolumni pod naslovom "Ana i njezini sinovi" osvrnula na tadašnji izraelsko-libanonski rat. Evo što je na kraju napisala:
"Nisam među zlobnicima i sve sam ove (prethodne; m.op.) citate navela u strahu da se ne pomisli kako sam antisemitski raspoložena, tata mi je mrzio Židove a majka bila ljubavnica šefa Jasenovca. Ne pijem poput Mela Gibsona, Primo Levi mi je jedan od najdražih pisaca, žao mi je i Ane Frank... Kužite koliko strašljivici poput mene treba da bih izrazila samo jedno, gnušanje nad izjavama gospodina Shmuela Meiromoma, veleposlanika Izraela u Zagrebu. Taj se gospodin, ovih dana, mrtav hladan, usudio reći:
'Stanovnike Qane i okolice nekoliko smo dana prije napada nekoliko puta putem radija i letaka upozorili da će doći do napada i da napuste mjesto. Briga za život libanonskih civila, koje je okrutno zloupotrijebio Hezbollah u agresiji na Izrael, sastavni je dio naše vojne doktrine koja zahtijeva iznimnu pozornost da se što više smanji stradanje civilnog stanovništva, često po cijenu gubitka prednosti u borbi.' Možda je i Hitler, kad je Židove prisiljavao da nose žutu zvijezdu na rukavu, samo 'upozoravao da će doći do napada i da napuste mjesto'.
Sjećamo se da šest milijuna Židova nije shvatilo poruku na isti način na koji je nisu shvatili ni stanovnici Qane. A takozvani civilizirani svijet šuti. Šuti onako kako je šutio kad je Hitler krenuo na Židove. Šezdeset godina se mi, potomci šutljivih Evropljana, osjećamo krivima prema živim i mrtvim Židovima. Preispitujemo se, gledamo filmove, uvodimo učenje o holokaustu u škole, čitamo o Ani Frank, učimo napamet židovske poslovice, ima li nekoga tko ne zna onu, 'onaj tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijeli svijet'. Zato se danas, mi grešnici, ne snalazimo i zato nam je teško. Ana Frank je napisala: 'Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi.' Bilo bi krasno kad bi Židovi danas bili ljudska bića, a ne samo Židovi. Ana Frank? Jesu li ubojice dječice iz Qane čuli za Anu Frank?"
A dio teksta o Auschwitzu, objavljena u Nacionalu br. 480, 25.01.2005., u povodu 60. obljetnice oslobođenja toga strašnog logora, glasi:
"Ljudi se dijele na izmanipulirane majmune i manipulatore. Izmanipulirani majmuni, u ogromnoj smo većini, iz godine u godinu čitaju o Auschwitzu i zgražaju se nad zvjerskom prirodom gadnih esesovaca, a manipulatori, pokazujući fotografije šezdeset godina starih kostura, skreću pažnju javnosti od svijeta u kojem živimo. Zašto toliko gledamo u Auschwitz? Da se zlo više nikad ne ponovi?
A kako svijet danas izgleda? Hitler je umro? Logori su nestali? Bijede nema? Ljudska prava caruju? Mlade majke rađaju u fenomenalnim uvjetima i u blaženom miru doje svoje bebe? Primjerice, albanske mame koje svakodnevno pokušavaju sklepanim splavima taknuti talijansku obalu? Afričke mame koje sise zaražene sidom uvaljuju u usta beba zaraženih sidom? Zašto se broj ubijenih u Auschwitzu ne uspoređuje s brojem sidom ubijenih u Africi? Plin nije jednako HIV? Živi li sirotinja u Indiji danas bolje nego što su Židovi živjeli u njemačkim koncentracijskim logorima? Tko nam može objasniti razliku između Hitlera kad je krenuo u svoj rat i Busha koji ovih dana kreće u još jedan svoj?
Znamo koliko je Hitler pobio ljudi... Koga briga za sudbinu njemačkih Roma, suze se moraju roniti samo nad Ciganima udavljenim prije šezdeset godina. Gospodari svijeta misle da su današnji kosturi bića koja žive na krivoj strani svijeta, dakle žrtve su više sile, ili se ne znaju nositi sa životom, dakle, sami su krivi. Svaki Auschwitzov rođendan poručuje, moderni svijet je bolji, Hitler je mrtav, esesovaca nema, nešto smo naučili. Auschwitz, Auschwitz, Auschwitz...
A koliko su plaćena dječica koja izrađuju tenisice koje nosim? Zašto je Sarajevo onoliko krvarilo? Kakav je dan u životu kineskog seljaka? Što misli Amerikanka kojoj su u Iraku ubili sina? Kako provodi život rob u nekom od današnjih američkih koncentracijskih logora? Kako se Iračani osjećaju u američkoj slobodi?... O čemu sanja hrvatska radnica koja radi u talijanskoj tvornici odjeće u hrvatskom gradu?
Kužite, mi svake godine u ovo vrijeme lijemo suze nad sirotim Židovima i Ciganima i Slavenima, kao da su ubijanja, klanja, trovanja i izgladnjivanja prošlost stara 60 godina, kao da ogromna većina čovječanstva nije bezimena masa židova i cigana čiji je život jezivo, bosonogo koračanje prema krematoriju. Njihova tužna sudbina ne dira u srce sve svjetske kraljice elizabete i sve busheve koji će se 27. siječnja sastati u Logoru Svih Logora i po šezdeseti put narugati mrtvim Židovima i živim židovima. Auschwitz? Treba zaboraviti Auschwitz! On nas samo podsjeća na tužnu istinu, židovima sloboda stiže samo u priči."
Eto, "takozvani civilizirani svijet" šutio je na sve te tekstove! Ako su pametni - zašto ih nije pohvalio? Ako su blasfemija - zašto ih nije popljuvao? Zašto? Je li se možda bojao "strašnog" pokojnog Pukyja? A zašto su sada svi kriknuli? Zbog (ili radi) "herojskog čina"? Ili...? Ne znam. To je vrlo zbunjujuće. A posebno "zbunjenom stadu pasivnih promatrača"! Za koje je cijeli svijet jedan običan vulgarni "in magazin". Za stoku kojoj treba samo "panem et circenses"! Mislim da je Rudanica - premda ponekad vulgarno - (i) o tome, s pravom, pisala!
Post je objavljen 30.01.2009. u 21:58 sati.