'Rogove i rep ostavio sam kod kuće' – našalio se u nedavnom razgovoru za Glas Amerike David Wenhold, direktor Američke udruge lobista, na račun svog poziva.
Wenholda je na ovakav odgovor potaklo moje pitanje: zbog čega je vaša profesija na tako lošem glasu, kada – kako kažete – čini toliko dobra, a bez nje američki demokratski sustav ne bi uopće mogao funkcionirati.
Pravo na lobiranje, odnosno zagovaranje pojedinačnih ili kolektivnih interesa – 'podnošenjem predstavki vlastima' – predviđa Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država. Na početku, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, građani su razmjerno lako u svojim zajednicama ostvarivali svoje interese, no s modernizacijom, razvojem i širenjem Amerike, 'zagovaranje' interesa postalo je složenije i teže.
I za to su sve češće bili angažirani profesionalci. Lobiste prvi spominje predsjednik Ulysses Grant, 1869. Primijetio je da mu u predvorju i hodnicima, lobbyies, hotela Willard - koji se nalazi preko puta Bijele kuće, a u koji je odlazio na cigaru i čašicu brandyja – prilaze ljudi, lobbyists, koji od njega traže neku uslugu, ili u svoje ime ili u ime klijenata.
Danas, u Americi lobiraju svi – poslovni krugovi, sindikati, profesionalne udruge, ne-profitne organizacije, etničke grupe… Pri tome imaju dva cilja. Prvi je ishoditi usvajanje određenog zakona, odnosno promijeniti određenu vladinu politiku. Drugi cilj je osigurati financiranje određenog 'projekta' državnim novcem, potpuno ili djelomično.
Iako se lobiranje u medijima najčešće povezuje s incidentima i ekscesima, njegova priroda će nam postati možda jasnija ako ga povežemo s nekim bliskim ciljem – recimo, s ulaskom Hrvatske u NATO savez, za što je hrvatska zajednica u Sjedinjenim Državama u Washingtonu uspješno lobirala više od 15 godina.
Post je objavljen 30.01.2009. u 19:33 sati.