Sad kada smo konačno i službeno čuli od glavešina da smo u recesiji, valja se pozabaviti antirecesijskim mjerama, koje su onako usput rečeno trebale biti donešene još prošle godine. Kako je naša Vlada sposobna koliko i ćorava koka koja shvati da će joj se nešto desiti tek kad ju auto pregazi, ovdje predstavljamo jednu jednostavnu antirecesijsku mjeru, koja može bar malo pridonijeti u krpanju proračunske rupe koja je svakim danom sve veća i veća.
Iako Hrvatska ima tek oko 4,5 milijuna stanovnika broj administrativnih općina je fascinantnih 429. Kad uzmete u obzir da na grad Zagreb otpada 780.000 stanovnika koji ima svega 17 gradskih četvrti, ostaje nam 412 općina u kojima živi 3,72 milijuna ljudi. Da budemo jasniji, u Zagrebu jedna gradska četvrt obuhvaća u prosjeku 45.882 čovjeka, dok u ostatku Hrvatske u jednoj općini prosječno živi 9.000 ljudi.
Što to znači? U Hrvatskoj imamo oko 5× veći broj općina nego što nam je to potrebno. Sad zamislite samo koliki je to birokratski aparat koji živi na državnim novcima ili na novcima lokalnih zajednica. Dobar dio tih općina ima po svega par stotina ljudi, ali svaka ta općina ima svog načelnika, zamjenika, tajnicu, svoje prostore, čistačice…
Rješenje? Donošenje zakona koji propisuje minimalan broj stanovnika na nekom području (cca. 30.000) da bi ono dobilo status općine. Jednim jednostavnim zakonom broj općina bi se po kratkom postupku smanjio na prihvatljivih stotinjak. Neki će možda pomisliti da tako generiramo još veću nezaposlenost? To je u biti jedna velika demagogija jer problem nezaposlenosti se ne rješava državnom upravom već ulaganjima u proizvodnju. Sve te male općine uglavnom najveće izdatke imaju na čelnike koji su tamo postavljeni po političkoj liniji i čija primanja, ali i troškovi koje generiraju svojim „radom“ , su u velikoj disproporciji u odnosu na BDP općine.
Post je objavljen 30.01.2009. u 11:07 sati.