Rođen sam odjeven u crno. Okružen jecajima sam odrastao. Razočaranje, podsjetnik na smrt, sve sam to ja. Zapravo se krijem iza riječi, pravim se, sve je ok. Svoju tugu sam filtrirao kroz pizdarije. Litrima i litrima pića. Gubio sam djeliće svoje duše putem. Više ništa nije ostalo. Pojavila se nada. Tako svijetla i topla da je otopila moje smrznute mišiće. Znao sam da će nakon leta pad biti bolan. Nisam mislio da će biti ovako doduše. Sve što znam je beskorisno, a ne znam ništa. Što sam to postao? Polako gubim ljude, svi na kraju odu. Izgubio sam sebe. Ako padate kroz prozor a ja vam ponudi ruku. Nemojte prihvatiti, nemojte jer će boljeti više od pada samoga. Ostavit će dublje ožiljke. Jer ožiljak sam ja. Na vašem mozgu. Tumor koji treba odstraniti. Ponekad uživam u tom položaju parazita. Trenutačno nisam baš oduševljen time. Trenutačno pijem crno vino i razmišljam. Mislite li da je moguće sjebati baš sve? Ako mislite da nije. Vjerujte, ja sam uspio. Vračam se u tamu. U hladnoću, vjetar mi već sad puši do kostiju. Kiša ispire suze i njihov gorak okus, a smrt mi je ponovo ljubavnica i muza. Žalosne li činjenice smrt je ta koja me prati vjerno cijeli život. Osjećam ju. Vidim. Moji Demoni uzimaju svoj danak. Već ih dugo nije bilo. Falili su mi. Ogavna stvorenja iz moje glave, mojeg srca, iz ruševine moje duše, stvorenja koja su stavila moju psihu na vješala. Pustit ću da me odnese crna rijeka ispunjena fekalijama, u novi život. Možda je u govnu ipak moje mjesto.
P. S. jebeš ovaj post usran je kao i drugi. Al nisam ja gospodar svojih misli…pa eto ga…ispričavam se svima koji su ovo pročitali…
Post je objavljen 29.01.2009. u 19:28 sati.