Ma, kako se samo dam navuć...
to je čudo jedno!
Veli mi frend - ajd dođi,
ja velim - bila sam tamo, nisam se mogla snać i izbrisala profil.
Veli on opet; ajd pa ćemo se malo zezat, malo chatat...
A ja... da me čovjek ubije...
da me pozove sa sobom i u pakao - išla bih ko drogirana..
(nikad se ta pameti neće dozvat...)
Kad ono... ne samo da sam ipak našla njega
i pričala s njim nakon godinu i kusur...
(dokaz da čovjek može biti samo stariji ali ne i pametniji)
Nego,
.... našla sam svoje bivše đake.. jao!
kako su me razniježili...
baš sam kao puding... ili čokolino
..... ili putar s marmeladom
a njeeeeeee.
Ono manje lijepo je činjenica da je još jedno moje dijete otišlo Bogu prije mene.
Cijelu večer i noć sam van sebe tražila stare fotografije, pronalazila njegove stare bilježnice, testove...
Ja sam jedna od rijetkih bedastoća koja još uvijek čuva sve sitnice vezane za tu djecu pa čak i ocjene, a to nije dobro..
znam.. štaš
navikneš se na cucka il mačka pa ti je gadno kad više nisu s tobom, a kamoli na djecu.
Pretražila cijeli gugl za bilo kakvom informacijom o tome kako je i gdje nastradao.. ništa.
Sutradan saznah da je bila prometna...
slupan motor...
i sve na tu šemu kako već i završava priča o vožnji s bratićem na motoru bez kacige...
I kad sam još kod motora, saznah da je isti moj ljubljeni frend letio motorom u auto i još uvijek ide na terapije jer je jedva živ ostao.
Rekoh mu...
i da si poginuo... ne bih znala.. ne bi imao tko javiti...
... kao da smo miljama daleko...
Sada nema kilometara... samo ime i pass
i odmah ga vidim..
dok mu i ovo ne dosadi i opet odluta... miljama daleko.
Kao vjetar.
Post je objavljen 29.01.2009. u 17:42 sati.