Postoje tekstovi, postoje riči, koje nas dovode „na miru“.
Takvi su tekstovi i takve su riči Mire Donadini.
Opale ti pest. U'vate te za prsi i tresu te. Mira ti ne daju. Ni sna.
Bez takvih tekstova čovjek bi potonija i spasija se ne bi.
Tribaju nam riči koje će nas izdricat, jer krivi smo.
Puno smo krivi. Do neba.
I ovako i onako.
Reče svećenik: „Bio je neobičan čovjek. „
Na ispraćaju bijahu tri sestre Bogatstva siromašnih koje njeguju pokojnikovu suprugu.
U ruci držahu ružu i jednu svijeću.
Na pokrovu lijesa ne bijaše cvijeća s trakom posljednjeg pozdrava.
Svećenik moljaše Gospodina jednako kao i za 'velike' kad nas napuštaju i odlaze.
I za našeg siromaška moljaše polako i razgovjetno kao da ga živog ispraća.
U raj poveli te anđeli...
Vjerujemo da će Gospodin i njega, kojem život bijaše pokora, dočekati i primiti u svoje Kraljevstvo.
Još jedna starija žena i jedan muškarac stajahu pokraj nas.
Njemu nakon završene molitve dadoše nositi križ, a nas petero za njim bijasmo poput onih, što pred lijesom nose vijence i cvijeće. Slijedio nas je svećenik i potom četiri grobljanska radnika koji na kolicima vožahu lijes sa siromaškom.
Iza njega ne bijaše koraka.
Ni crnine.
Ni čemera.
Blatom otežanih cipela, do grobne jame stigosmo na istočnu ivicu groblja.
Završna molitva i s kapima kiše pomiješan blagoslov, zaključiše Pokoj vječni…
Spustiše lijes, radnici dadoše znak sestrama da bace ruže na nj, a potom zagrmješe velike grude, kišom otežale zemlje, koja prekri 'neobičnog čovjeka'.
Radnici motikama drobljahu i iskrcavahu zemlju iz sanduka u jamu.
Puče držak motike u rukama, koji ne izdrža težinu i tvrdoću, donese čovjek drugu, koja za samo nekoliko zamaha pukne, uze je i na ploči susjednog groba nabije ponovno na drveni držak. Sad s jednom popravljenom motikom, izmjenjivahu se, zahvaćajući u zemlju i prekrivajući jamu u kojoj ostade 'neobičan čovjek'.
Duboko u zemlju zabodoše križ s imenom i rekoše da će to sutra urediti i malo popraviti.
Tamo gdje je on krenuo ne treba mu ime, ne služi mu, pa ni ovdje služilo mu nije, nitko ga nije zvao, pa vrijeme proživje kao bezimeni.
Njegova draga, toliko godina nepokretna i ne razumije da je on otišao, da ga nema …
Tek, napomena službi bijaše, da iskopaju odmah dublju jamu - za dvoje, da uskoro ne bude teškoća s mjestom.
Križonoša se osvrnu i reče da je sramota ovako otpratiti čovjeka, bez ikoga, bez svijeta.
Ne razumjeh što htjede reći.
Rekoh mu, da je 'neobičan čovjek' ispraćen kako treba i da je sigurno ugodno iznenađen ovom malom, neznatnom sprovodnom 'povorkom'.
I dok smo se vraćali kroz drvorede čempresa, gledajući prema Klisu, koji se tek nazirao od podnevne magle, čuh, kako je neki čovjek već posjetio pokojnikovu ženu u podrumu i uvjeravao je kako više nema siromaška muža, ali ona to ne može razumjeti …
Ona šuti i bespomoćno gleda u neznanca, dok drugi slute da je lutalica stigao prvi 'ponuditi svoju pomoć', kako bi, zauzvrat, mogao ući u prostor i svoje lutanje odmoriti uz staricu, koja ne može to sama prihvatiti ni odbiti.
Sestre Bogatstva siromašnih koje položiše ruže na lijes neobičnog čovjeka, do kraja će ostati pomoć i zaštita staričine nemoći.
Tako se Bog pobrinu i za one, koje nitko ne primijeti, niti prepozna, za bezimene, te za njih - ne za nas, obeća svoja Blaženstva.
Tekst: Mira Donadini
Post je objavljen 29.01.2009. u 15:02 sati.