Za početak, onaj ko prvi bude komentirao nek veli jel funkcionira pjesma jer mi ne rade zvučnici.
U biti ne. Ak ne valja, odite i slušajte ju na YT il negdje.
Bojim se. Ne znam kako to drukčije reći.
Prošle su četiri godine.
Zaboga, kad prije prođe svo to vrijeme??? Četiri godine! To je... to je praktički petina života.
Cure se zaručuju na sve strane. Trudne. Ili ne. Duže u vezi. Kraće u vezi. Cure moje godište. Godina više manje.
Ajde još one trudne. Ionako mislim da je to bit ono što će odlučiti za mene da se udajem.
Nego, nisu mi jasne one koje eto kažu-da, to je ono što ja želim. Za godinu i pet/šest/devet mjeseci JA ću imati svadbu. Pa taman da meteor padne.
Kak to shvatiš? Probudiš se jedno jutro i - hop - ja ću bit Gospođa Ta i Ta. Ja ću imati stan. Kredit. Čistit ću za sebe i za njega. Kuhat za sebe i za njega. A onda ćemo jednu večer leć u krevet i napravit bebu. Naravno, planski. Jel tak to ide?
Isto tako mislila sam da poslije pet godina više nemaš kaj radit u vezi. Il ste jedno za druge il niste. Il zvone zvona il fajrunt. To be or not to be. Poslije pet. Četiri. Mi smo četiri. U godinu dana se puno čovjek promijeni, jel tako? Mislim, stigneš se probudit jedno jutro i reć ja ću biti Gospođa Ta i Ta?
I nemojte sad zabrijat da me kužite i da se ja u biti nisam uživjela i da hoću prekid i da ste vi to već vidjeli i da znate kaj mi je. Jer ne znate. I jer meni nije loše. I ne kažem to da sebe uvjerim. Jer imam diiiivnog dečka. Ljubav moju. Mick moj. Ribicu. Dečka šarmantnog. Komunikativnog. Odgovornog. Dečka koji mi je rekao: Da znaš koliko te volim ne bi nikad bila ljubomorna. A ja sam fakat ljubomorna. I to fakat puno znači. Onda me fakat voli. I ja mu vjerujem. Ima on i sto mana. Al dobar mi je. I ne fale mi izlasci nešto. Sa društvom se jesam udaljila ali to ide tako pomalo s vezama.
"Ej Patkica! Kaj ima?"
Zove me.
(...)
"I onda bumo išli gledat pločice"
Da! To je ono zašto pišem! Dok sam se danas pričala s kolegicom koja se nagodinu udaje, nije mi baš to sjedalo kako odjednom postaneš žena/majka/domaćica/... I ko da sam pomalo vraga prizvala zove me poslije dragi. Kod njega se već neko vrijeme stan priprema. Stan, za nas dvoje. Ne možete zamjerit. Buraz mu je napumpao curu kad je imao 19. A dragi će već 24. Hoće ljudi bit spremni.
Treba izabrat pločice za kupaonu. Ja trebam ić izabrat pločice za kupaonu. Moju kupaonu. Koja možda i neće bit moja kupaona. Hahaha! Pa da, ne ide mama po pločice. To bi trebala biti MOJA kupaona. Osim ako se u idućih cca godinu dana dogodi da se NE probudim želeći postati Gospođa Ta i Ta. I uvidim da sve to nije za mene. Da se to stvarno dogodilo prerano. Da ja nisam spremna bit majka. Da, zaboga, ne znam još ništa kuhati. A ko zna, možda shvatim da on nije onaj pravi. Ili da je onaj pravi u krivo vrijeme. I da možda ima više pravih pa je bolje da pričekam onog koji će doć malo kasnije. Koji će možda s nekom drugom birat pločice.
Već neko vrijeme stopiram ovaj post. Pločice su me oslobodile. Drago mi je da sam nakon dosta vremena napisala pošten post.
Ciao!
Post je objavljen 29.01.2009. u 00:02 sati.