(Ovaj tekst je je čista slučajnost, nastao slučajnim odabirom riječi u kaosu novo - starih osjećaja.)
Prijateljstvo. Ljubav. Osjećaji. Prošlost. Sadašnjost. U nekim trenutcima i budućnost.
Zanima li uopće ikoga to? To su već pomalo otrcane teme.
Ipak, unatoč sve uspješnijem ignoriranju nebitnih stvari (odnosno, većinskog dijela života) te velikom obožavanju
lika i djela Grigorija Aleksandroviča Pečorina,
uspjela sam, iako nakon duljeg vremena, dopustiti da me nadvlada osjećaj tjeskobe, ljutnje, možda malko tuge zbog onoga što nije više onako kako je nekoć bilo, a tome je zaslužno jedno obično prijateljstvo.
Srećom vjerujem da ću se ubrzo vratiti u normalno stanje ignoriranja pretjeranih osjećaja. Čak je jedna faza nazovi umrtvljene duše bila poprilično dobra jer joj više apsolutno ništa ne smeta.
Naravno, čemu živjeti ako nemaš nikakav cilj kažu mnogi.
Što reći?
To se i ja pitam cijelo vrijeme! Haha!
Lijepo je ne biti sam, no lijepo je i biti samostalan.
Ne volim riječ "moto" ali takva misao vodi me kroz ovaj život kakav god on bio....
Idem, prolazim, gazim, okrećem se, sve manje, nastavljam.
Kakva prozirna metafora!
Gotovo da mi je neugodno.
No, s obzirom da nastavljam što god to značilo nije mi neugodno nego samo gotovo neugodno.
Kakav divan dan!
Još koja besmislena riječ u još neobičnijoj rečenici bez ikakvog imalo normalnog poretka i otkrit ću svoju filozofiju života.
Nije li to divno?
Možda?
Ili...?
Naravno da je divno, ne, zapravo je i bolje od toga.
Zašto?
Zar je bitno zašto?
Bitno je da je tako, iako niti to nije ponekad tako jako važno.
Nadam se da sam vas sve dovoljno zbunila, ili barem upola koliko i sebe.
Stoga,
samo ću vam reći;
Do viđenja!
Post je objavljen 28.01.2009. u 22:47 sati.