Vrijeme...to kratko vrijeme što ga provodila sa njim sve joj je značilo.Tako malo su se viđali a ona ga toliko voljela. I nitko joj više nemože reći da ljubav na prvi pogled ne postoji...jer ona zna da postiji...ona ju osjeća!
Tako malo riječi izgovoreno...a toliki osjećaji...
Boljelo je što su so toliko rjetko viđali. No zato se je svakom susretu iznova veselila kao djete medvjediću. I unatoč tome nie bila tužna jer znala je što znači voljeti,znala je kako živjeti s tim.Znala je da ga voli!
Osjećaj bio je predivan...voljeti nekog iz nadubljeg kutka srca...
Svakodnevno vođena do neba i natrag na krilima ljubavi i misli.
No zar je svemu došao kraj? Na ponovnom susretu kojem se najviše nego ikojem prije veselila...nije toliko radosna otišla doma.
Ponovo mu je pokazivala svoju ljubav,davala mu ju,pružala...nije tražila ništa zauzvrat,osim malo ljubavi. I dobila je. Barem je ona tako mislila.
Njegove riječi kasnije,bile su smješne...nisu imale smisla...ili jesu?
Oči se uvjeriše u to... Preda njom stajala je istina,kruta i bolna istina.
Zašto sada ovo? Što je učinila?
Tražila je odgovor... Njega je pitala...
Tražila je odgovor u njegovim oćima,rukama...u zraku,vremenu.
Nije ponovo htjela ostati povrjeđena...ali uzalud.
Odgovor,istina bolniji nisu mogli biti...bolniji i od mača u grudima. Tolika ljubav,tolika strast...a neuzvračena...ni trunkom ljubavi!
Što je učinila,gdje je pogriješila? Tko je kriv?
Utjehe u vinu nema...bol ostaje...
Pjesma ori se...pjeva se...glas iz ustiju njenih navire i navire...nemože da stane...a suze samo što nisu potekle...
Ali ni vika ni najmanja stvar ne pomaže. Ostaje ta bol,ta neozlječiva bol!
Što si učinio? Stoji sama...u toj buci...okružena gomilom ljudi...a kao da ih nema...kao da ni nje nema ovdje,ne postoji.
Sve se oko nje vrti...sve je umuklo...svaki glas...a muzika krešti u sobi.
Što li joj sada preostaje? Čemu da se više raduje?
Neka vrag nosi sve! Duhovi uspomena u zraku su...oko njih...
Nema više osjećaja niza što...izgubila ih je te večeri.
Tog trena... Pa mu stoga ponovo pruža sebe...ali ne i ljubav...sada je samo ostala isprazna strast...pusti poljupci i strast do plesa...koja ju vodi u drugi svijet...njezin svijet. Davala mu sebe više nego ikada prije...ali ništa više nego tjelesno...
Trebala je nešto da joj zaokupi misli,da zaboravi.
Jedino je u plesu...i pjesmi nalazila utjehu!
No i tome je došao kraj. Tako kratka noć....a toliko uspomena...koliko sretnih toliko bolnih. Sljedećih nekoliko dana bilo je nepodnošljivo.
Živjela je od jutra do većera,vukla se po kući.
Kući...koja se nalazi duboko u šumi,daleko od sviju,dalako od okrutnog svijeta! Dani su prolazili,tuga je postajala još samo jača.
Ipak,vrijeme liječi te rane,pomalo,ali liječi...
S vremenom se izgubio iza svega,u magli.
No još uvijek nije nestao. Još uvijek je tu...u mislima.
Koliko puta još se sjeti tih trenutaka,koliko još zna zaboljeti.
Slike se vraćaju,uspomene naviru...treba njegovu sliku da se utješi,da se sjeti. Našla ju je...ali je s time našla još i nešto gore...
Stara slika...ali ipak bolna...bilo kada bilo...ipak je na slici drugu ljubio.
I još danas ostaju sjećanja...još danas ostaje bol.
Da li će više kao tada voljeti...da li će ikad za povratak moliti i hoće li se stara ljubav ikada vratiti??? Možda sa ponovnim susretom...a možda i ne.
Sada ostaje djevojka,praznoga srca. Sjedi tu,pokraj mene,gleda u prazno,ne vidi što je dalje. Sjedi skupa sa mnom...i nezna kako i zbog čega dalje.
Post je objavljen 28.01.2009. u 16:40 sati.