Marketing
Smrt je opet pokucala...
Slikano 4. listopada 2007. na polaganju mojih svečanih redovničkih zavjeta
Umrla je s. Doroteja Marija Gelemanović, moja teta
»Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost.
Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo je to važno!...
Kao zagrebački nadbiskup i metropolita molim svoju veliku duhovnu obitelj - Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. 'Istina će vas osloboditi!' (Iv 8,32). Božje zapovijedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda.«
Ove riječi napisao je u svojoj duhovnoj oporuci blagopokojni Franjo kard. Kuharić. Uvijek se na njih vraćam kada mi na dnevni red dođe pitanje smrti i umiranja.
Ove riječi mogu opisati i vjeru moje tete časne Doroteje. Bila je jednostavna sestra, osoba koja je još od svoje mladosti odlučila živjeti redovničke ideale čistoće, siromaštva i poslušnosti. Sjećam je se kroz one trenutke koje je provodila u našoj obitelji za vrijeme svojih godišnjih odmora. Tiha i nenametljiva, brižna i pobožna. Ako nije kuhala ručak, molila je krunicu ili brevijar. Ne pitajući nikoga i ne namećući se drugima. Nikada nije niti inzistirala da ju vozimo na misu, već se jedino priključila ako smo i mi išli.
Nije bila od onih osoba koje dugo sjede za telefonom ili onako iznanada nazovu samo da čuju kako smo. Ali ipak me je jednom, pa čak i dva puta iznenadila. Prije nepune dvije godine dok sam završavao svoj studije teologije i polako razmišljao o đakonskom i svećeničkom ređenju, koji su slijedili, odjednom mi je zazvonio mobitel. Teta me je nazvala da pita jesam li još uvijek u odluci da bude svećenik. Znala je da završavam studij i da je vrijeme blizu. Prije toga mi je znala reći: "Ustraj samo. Mnogi su odustajali." Nije me nikad puno ispitivala. Ali tada, kad me nazvala, osjetio sam koliko joj je drago, koliko sam joj važan, koliko netko drugi misli na mene, a da ja to i ne primjećujem.
Teta, hvala ti. Vidimo se ponovno s druge strane vremena. Pripremi nam dobar ručak.
Jedna misao više...
Slikano 4. listopada 2007. na polaganju mojih svečanih redovn
Post je objavljen 28.01.2009. u 14:57 sati.