Marketing
PAIN
Kada bol proizlazi iz fizičke boli može se mjeriti intenzitetom i pragom tolerancije na samu bol. Neke ljude boli i sama pomisao na fizičku bol. Koja je bol najintenzivnija? Koga najviše boli? Dijete što je zagreblo koljeno, majku dok rađa, oca ranjenog u ratu, brata stradalog u nesreći...Fizička bol se ne može uspoređivati, ona gotovo uvijek sa sobom pokreće i onu drugu, težu i dublju psihičku bol, koja se u čovjeku zadrži puno duže. Psihičkoj boli treba puno vremena da odradi, odboluje, u nekim situacijama ona nikad i ne prestaje.
Povod ovom postu je knjiga kojoj se vraćam, ni sama ne znam po koji put,
Frida ili o boli, Slavenke Drakulić. Možda bi bilo preosobno reći da je knjiga predobra, tako ispada da uživam u tuđoj boli i hranim svoju bol. Ili možda previše isfrazirano: prepoznala sam se u tim mislima....a tko nije? Svatko se može pronaći u njima. Mogu reći da mi je ova knjiga približila osjećaj boli koji moraju imati ljudi i osjećaj usamljenosti u toj boli. Posramim se kad usporedim svoju i njihovu bol, ne kažem da moja manje boli, boli istom jačinom, u mojoj nutrini možda i jačom, ali to je moj život i to mogu osjetiti samo i jedino ja. Ova mi je knjiga približila i djela ovih predivnih žena, Fride i Slavenke, možda, ali samo možda, sada mogu reći da donekle razumijem njihovu umjetnost.
Evo nekoliko misli izvučenih iz knjige, naravno koje meni pašu u ovoj mojoj trenutnoj spoznaji i blizini boli:
Nadala sam se da ćeš prepoznati onu drugu mene, koja se ne može sagledati očima, a ne samo golo i kažnjeno tijelo.
Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.
Teško je podnijeti tu tako prokletu žensku patnju, ženski osjećaj odbačenosti.
Žene koje imaju djecu nikada nisu tako očajnički usamljene...
Žena govori jezikom osjećaja, jezikom boli i samoće, svjesna je razlike između muškog i ženskog iskustva stvarnosti.
Uvijek zamišljamo da ćemo bliskim osobama sve stići reći i objasniti, pokazati kako ih razumijemo i volimo. Iznenadna smrt nepravedna je i za onog koji ostaje.
Nikada više nikome neću dopustiti da mi priđe toliko blizu. To je opasno po život.
Oduzimala sam vrijeme od slikanja do kojeg mi je jedino bilo stalo samo da bi se njemu umilila, da bih ga zavela, da bih bila u njegovoj blizini...
Ja sam bila ta koja je osjećala neizmjernu potrebu za njim, uvijek gladna ljubavi, uvijek željna pažnje, željna potvrđivanja. U mom su svijetu svjetlo i toplina dolazili od njega. Maestro je bio moja hrana, moja droga, moja opsesija. Zašto sam dopustila da mi se to dogodi i da postanem potpuno ovisna o njemu?
Ti imaš vatru u sebi, takvu vatru imaju u sebi samo oni koji poznaju smrt.
Pohlepna sam. Želim užitak, želim da moje tijelo iskusi nešto drugo osim boli.
Stala sam sva u tu ruku, skrutila sam se u nju i čučala tamo u tmini, pokrivena, ne mičući se, ne dišući. Bilo mi je teško izdržati žudnju za dodirom njegova tijela, toliko željeti dodir muškarca a dobiti dodir djeteta. Žudjela sam za njim. Ali morala sa, svoju žudnju ukrotiti, preusmjeriti.
Mora da smrt dolazi kao olakšanje kada čovjek sam sebi postane nepodnošljiv.
On je duša moje duše.
Post je objavljen 28.01.2009. u 09:55 sati.