IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ:
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
Bilješke o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu. Jedan dio svog
djetinjstva provela je u rodnom gradu, a preostali u Zagrebu u djedovoj
kući. Udala se u osamnaestoj godini za dr. Vatroslava Brlića. Bila je vrlo
obrazovana i načitana, govorila je i pisala francuski, njemački, ruski i
engleski. Svjetsku slavu i glas «hrvatskog Andersena» stekla je djelima
«Priče iz davnine» i «Čudnovate zgode šegrta Hlapića». Ta djela su
doživjela velik broj izdanja i prevedene su na petnaestak jezika. Ivana
Brlić Mažuranić je naša prva spisateljica - akademik, a dva put je
predložena za Nobelovu nagradu iz područja književnosti. Umrla je u
Zagrebu 1938. godine.
Vrsta djela: Bajka u prozi
Mjesto radnje: Šuma, krčevina
Vrijeme radnje: Vrlo davno doba
Tema: Potjehovo traženje istine
Ideja: Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum
Kratki sadržaj:
Starac Vjest živio je sa svoja tri unuka na jednoj krčevini u staroj bukovoj
gori. Jednog proljetnog jutra poslao ih je u šumu da vide što je s pčelama.
U šumi je bilo još mračno i hladno od zime pa su pozvali Svarožića da im
donese svjetlost. Svarožić im je pokazao svijet i rekao im da ostanu uz
djeda i pomažu mu dok ne umre. Kad su se vratili kući, zaboravili su što
im je Svarožić rekao i tada je Bjesomar, koji je mrzio Vjesta jer ga je
gušio dim njegove svete vatre (simbol poštenja), poslao svoje male
bjesove da obmanu unuke i tako uništi starca. I Marun i Ljutiša su
podlegnuli riječima malih bjesova, ali Potjeh je ostao pri istini i pošao ju
je tražiti. Njegov bjes ga je pokušavao obmanuti cijelu godinu, ali Potjeh
je ostao pošten kao i prije dok su njegova braća postajala sve tvrđeg srca.
Tako su zamalo ubila vlastitog djeda, a uto je Potjeh poginuo kad je
saznao istinu i da se ogriješio o djeda kojeg nije smio napustiti, poginuo i
njegov bjes je počeo cičati i vrištati od žalosti. Tako su bjesovi braće
iskočili iz njihovih torbi i oni su potrčali i spasili djeda... Zatim su sva
trojica pošla do Svarožićevih dvora pred kojima je Potjeh sjedio i plakao
jer nije mogao ući i djed je umro za njega i proveo ga kroz vrata...
Bjesomar je od ljutnje odrezao rogove svoj trojici bjesova, ali njegova
sramota i neuspjeh su ostali.
Likovi:
starac Vjest
njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh
Svarožić
Bjesomar
Potjehov bjes
Analiza likova:
Vjest
Mudar i pošten starac, spreman na oprost i žrtvu za dobro.
«Vjest bijaše mudar starac...»
«Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi,
da mu pomogne...»
Marun
Slabog karaktera, povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, od zaslijepljenosti
bogatstvom mu srce potpuno otvrdne.
«Marun i ne promisli, je li istina, što mu bjes govori nego se obradova i
onda reče djedu, kako mu bjes šaptaše.»
Ljutiša
Također slabog karaktera i povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, ali mu
srce od borbi nije toliko otvrdnulo.
«Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli...»
Potjeh
Iskren, prezire laži i prijetvorbe, jedini nije poslušao bjes, greška mu je u
tome što nije slušao svoje srce, poginuo je za istinu.
«Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bjesa, niti da
laže djedu, nego otepe bjesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni
što sam vidio, ni što sam čuo.»
Svarožić:
Simbol Sunca, Boga; «zlatno momče», mudar i pun dobrih savjeta za
život.
Bjesomar:
Zao, mrzi Vjesta zbog vatre i dima koji ga je gušio, želi ovladati Potjehom
i braćom kako ni se riješio starca, za neuspjeh krivi druge, sklon ljutnji.
Potjehov bjes:
Malen i crn, izuzetno vragolast i uporan iako tu upornost pokreće strah od
Bjesomara, no u njemu se skrivaju i pozitivne strane koje se pokažu u
njegovom žaljenju za poginulim Potjehom, priviknuo se na Potjeha i
njegove pozitivne osobine
«Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog
živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao,
niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li
pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara,
a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam
bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se,
snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i
bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i
valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.»
Citati:
Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam!
Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i
mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim
istini!«
Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.
»Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu
ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reče
Svarožić.
A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i
jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš
istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se
povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«
Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim
pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.
U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati
svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da
mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak
govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo,
ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim
postupcima...
Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol
zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se
zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije
koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri
puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im
se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj
domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema
smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava
sam došao ovamo.«
Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.
Post je objavljen 27.01.2009. u 21:07 sati.