Ovaj post pisem sa zakasnjenjem od 6 dana, 21.1. je tebi bilo 18 mjeseci a ja se nisam mogla trgnut i skupit snage da pisem. Kaj da pisem? Koje to rijeci mogu opisati ovu tugu i svijest da te vise nista ne moze vratit....
Kaj je to da jedna pogreska u mladosti mladica stoji glave? Ma je li to normalno? Ja mislim da nije...
JA ZNAM DA NIJE
Jako mi nedostajes i nemam volje vise izlazit, zabave su dobile potpuno novu dimenziju i ne predstavljaju mi vise zadovoljstvo ti izlasci... Prazno je sve,a tako nam je i bez tebe, nasa srca kucaju, nekad se smijemo, nekad placemo, nekad se veselimo...
Ali znas li - to vise nije to...
Malo me poveselila vijest - stize bebica... Kako bi se radovao jer postajem mama, a znam da bi me i zezao jer onaj put kad smo govorili kako tko zamislja buducnost i kad sam pricala o bebici, ti si kroz smijeh rekao- a gdje bi u tebe tako malu stala beba? Nebi mogla beba rast,prerasla bi te...
Znam da nisi lose mislio, samo si se zezao...
Bio bi zabrinut jer se sve tako brzo odvija, ali on i ja smo sretni, od kad smo se upoznali smo shvatili da je to prava stvar... Ali nema tebe, mog najboljeg prijatelja, da se skupa radujemo...
Dogodila se beba,a ljepse nije moglo ispasti, ali ti meni nedostajes...Pisem ti ovdje, kasnim skoro mjesec dana jer ne nalazim rijeci, umjesto da mi ovo bude potpuno veselje,sreca zbog iscekivanja,ne,ne, ovo je sreca pomjesana tugomm, s kime djelit ako ne sa naj prikom?
A andjele,da si ovdje...Kao stariji i zreliji,da budes zastitnik i da mi budes podrska....
Nikakva veza se ne moze mjerit sa nasim prijateljstvom, bio si mi poput brata....
Post je objavljen 27.01.2009. u 16:26 sati.