Nije to bilo baš tako davno kao što zvuči, ali nekad se nije moglo zamisliti da nekome odete u goste bez buketa cvijeća ili barem jednog cvjetka upakiranog u celofan. Rođendani, godišnjice, rođenja, krštenja, sprovodi, vjenčanja, 8. mart... Ovisno o prigodi nosilo se osim cvijeća eventualno i boca nekakve pijače ili bombonjera (ili svo troje). Da, da, nosilo se cvijeće i muškarcima bez bojazni da će to ispasti "pederski". Dapače, postojalo je i nepisano pravilo da se muškarčinama poklanjao paran a ženskinjama neparan broj cvjetova. Ili obrnuto, Ne sjećam se više. Nakon nekog vremena počela se poklanjati i kava. Sve mi se nekako čini da je to usko povezano s nestašicom iste ranih osamdesetih. Sva sreća da Trst ipak nije naš, bez obzira na to da je talijanska kava dobra samo za espresso.
I onda se nekako sve manje počelo poklanjati cvijeće a sve više kava. Što pokazuje da smo mi Hrvati onako zdravo seljački praktično nastrojeni pa nam je milo samo ono što se može požderati i polokati. Bombonjere su također dobro došle. Dušu dale za daljnje poklanjanje. Otvoriti i pojesti bombonjeru bilo je ravno svetogrđu. Moja ex svekrva i dan danas ima pun ormar bombonjera i čokolada upakiranih što u obični bijeli papir, što u ukrasni koje je marljivo godinama skupljala. Kladim se u što god hoćete da ima i onu mega popularnu "Djevojku s lutnjom". Sjećate se, na kutiji je bila reprodukcija poznatog umjetničkog djela koju su bogme mnogi i na zid stavljali jer oduvjek smo bili narod koji cijeni kulturu. Jer i bombonjere nisu vječne i ne mogu kružiti u nedogled. Pa da se bar nešto iskoristi kad su čokolatini već davno nejestivi, čak su i crvi u njima davno pokrepali.
E sad, bombonjere se i danas tu i tamo poklanjaju, kava nikad nije svrgnuta s trona, a cvijeće kako mi se čini sve manje. Uostalom, s cvijećem ima samo posla. Trebaš ga staviti u vazu, pa mijenjati vodu, pa uvene, pa ga moraš baciti a nije niti jestivo.