Pregled posta

Entropa i druge priče iz Bohemije

Mladen Stilinović

Spremilo nam Havela u bolnicu na intenzivnu i kad sam se već pobojala da će nam ga dragi Bog pozvati na intimni razgovor u dvoje, u susjedstvu istoga dana posrne na pločniku svjetski arhitektonski celebrity Jan Kaplicky i umre od infarkta, sedam sati nakon što mu je žena u Podoli bolnici rodila kćer.
Ta nas je smrt dobrano uzdrmala; jest da je Kaplicky bio gospodin u godinama (71), ali stari je vrag izgledao fenomenalno i bio je tako silnio zaljubljen u svoju lijepu, mladu gospođu da nas je sve omađijala njihova ljubavna sapunica koja se, eto ti vraga, uvrnula u grčku tragediju.




Inače, Kaplicky je ovdje bio i ostao u središtu pozornosti zbogradi planirane gradnje Nacionalne knjižnice na Letnoj. Međunarodna je porota pod predsjedanjem Zahe Hadid izabrala njegov projekt za pobjednika (viđe slike), no zbog otpora lokalnog arhitektonskog establishmenta i dobrog dijela političke elite, projekt je odbačen.
Prvo se stvar objašnjavala neregularnošću izbora, a kada je međunarodna arhitektonska udruga ocijenila da je izbor protekao po pravilima, ondak se tzv. Blob odbacio zbog neriješenih pitanja zemljišta, dozvole, itd. Ne trebam valjda napominjati da uz političku podršku vladajućeg ODS-a, nikakvo zemljište ne bi bilo u pitanju.
Protiv Bloba se vehementno oglasio i predsjednik Klaus koji je pače, izjavio da će se dati privezati lancima (uz koga ili što, nisam shvatila) kako bi spriječio gradnju Kaplickiyjevskih futurističkih vizija. Pavel Bem, šef ODS-a za Prag, u najboljoj 'pošten-jeben' maniri se izjasnio da Blob nije najbolje rješenje za Letnu (odmah iza Hradčana pa bi turisti iz daljine uz kraljevske zidine vidjeli i komadić zelenog fuj-pike-postmodernizma), nego ajmo mi Nacionalnu preseliti negdje na kraj grada gdje nikome neće biti trn u oku.
No, dobro, iz svega se razvio sasvim solidan skandal i narod se podijelio ZA i PROTIV Bloba, a Kaplicky je i dalje – ima tome skoro dvije godine – vodio bitku da svoju Hobotnicu smjesti gdje je originalno i trebala biti.

Međutoa, nije nam se Kaplicky stigao ni ohladiti, a zasjenio ga je David Černy, lokalna umjetnička zvijezda, novinari mu vole tepati: 'l'enfant terrible' ovdašnje scene, a ja bih dodala iznimno talentirani Petar Pan s fascinantnim menadžerskim sposobnostima i instinktom za samopromociju, + totalna budala istovremeno.

Daklem, Česi su od 1.1. preuzeli šestomjesečno predsjedanje Europskom unijom, a to – između ostalog – podrazumijeva i slavljeničku prezentaciju nekog umjetničkog događaja koji simbolizira zemlju članicu, njeno predsjedanje, bla, bla, bla, nastavite u revijalnom tonu.

Bez javnog natječaja, čisto onak na friendly bazi, češki se briselski čovjek Alexandr Vondra (inače, čovjek iz kulture, a momentalno potpredsjednik vlade) obratio Černome i dogovorio da ovaj odbavi taj dio posla.

Projekt koji je Čenry predložio, a vlada odobrila i djelomično financirala (većinu financija Černy je osigurao od češkog ćumur-barona Zdenjeka Bakale) sastojao se od sljedećeg: Černy i još 26 umjetnika, po jedan iz svake zemlje-članice EU, napravit će ogromnu plastiku za Brisel, a ta će se sastojati od radova individualnih artista, stereotipi o zemljama-članicama, svatko će odraditi vlastitu zemlju. Primljeno, potpisano.

Međutim, vrlo brzo je David skopčao da je natezanje s 26 umjetnika iznimno iscrpljujuć i naporan posao pa je stvar odlučio doslovce preuzeti u vlastite ruke. S dvojicom kolega, umjetnikom Krištofem Kinterom i art-teoretičarem Tomašem Pospišilem, odlučio je kreirati 27 'plastika-stereotipa' i predstaviti ih kao kolektivni rad EU ekipe.

Nažalost, bruka je pukla nekoliko dana prije (umjesto nakon) svečanog otkrivanja plastike, ali ipak najveći je skandal izazvala sama 'Entropa' - tako se umjetnina zove - koja je pojedine zemlje prikazala u ne baš laskavom svjetlu. Bugari su recimo, popizdili jer u Briselu vise kao niska turskih zahoda, Slovaci su predstavljeni kao safalada zamotana mašlekom mađarskih nacionalnih boja, manijakalno-zeleno orijentirani Austrijanci koji se s Česima desetljećima svađaju oko nuklearke u Temelinu, na svome teritoriju nose par visokih atomskih tornjeva, Nijemci su predstavljeni kao mreža auto-cesta koje neodoljivo podsjećaju na svastiku, Danci se sastoje od Lego portreta Osame Bin Ladena, itd.

Skandal par excellance! Bugari uputili prosvjednu notu češkoj vladi, ostali protestiraju također, David se ispričava Bugarima, Vondra u kurcu pred svojima i pred tuđima, super zabava!

Ali, eto, sad se stvar malo slegla i nakon prvog Davidovog mucanja – na pitanje je li briselski 'umjetnički čin mistifikacije' tako zamišljen od samog početka, odgovorio je da ne, ali uto je samouvjereno uskočio Pospišil kojeg je Bog zaobišao kad se dijelio talent, ali zato mu je dao pamet i lukavost, i dobacio: 'Naravno da je!' – od početka je sve bio jedan veliki koncept, provokacija, nadopunite niz sasvim slobodno, jer sve ide i ništa se ne dovodi u pitanje.

I sad smo se jope svi podijelili – neki su srditi na Černija, jer da je riječ o prevari kako god da je on umjetnički interpretira; sveziglede Bugara: da Černy očito ne shvaća razliku kada vic o Ciganima priča Rom ili kada isti vic priča skinhead – drugi tvrde da je koncept fenomenalan i da se o češkom predsjedništvu konačno govori; umjetnost je neupitna i slobodna te da Černyjeva akcija predstavlja europsku vrijednost samu po sebi – treći napominju da je Entropa isključivo samopromocija reflektora gladnog Černyja, itd. Itsl.

Mene je cijela stvar nasmijala; 'stereotipi' su mu na nivou reklama sa Stojedinice (što će reći, sasvim solidni, ali na njima nema doktorata), Bugari su turski zahod jer je malog Davida strašno fascinirao čučavac kad je onomad kao dijete ljeto proveo na crnomorskoj plaži; ne kuži ili ne mari naša sasvim pametna budala da stereotip o turskom (!) zahodu u zemlji koja se do prekjučer oslobađala od Otomana zvoni drugim zvonom nego u veseloj češkoj glavi, ali tko te pita za traume nečije tuđe povijesti.

Pa me to podsjetilo na jedan drugi detalj: ovih smo dana, naime, obilježavali 40-godišnjicu samospaljivanja Jana Palacha koji je u trenutku smrti bio jednako star kao i David Černy 1989. kada je pao Zid.
David se tada proslavio i izdigao iz anonimnosti art-studenta prefarbavši spomenik-sovjetski tenk u ružičasto!

Jebiga, jedan se zapalio kada su Sovjeti stigli na tenkovima, a drugi ih je obojao u roza za odlazak! Sign of the times; euforija Nove Europe, drugi kontekst, druga vremena, drugo povijesno iskustvo, David je jednostavo rečeno, jedno sretno kopile koje je pametno, talentirano, priznato i uspješno - i može si dopustiti da bude budala!

Hehehehehe, ipak, odat ću vam jednu mračnu tajnu – par tjedana prije Entrope otračala mi Černoga poznanica, Luda Pjesnikinja Vjera, koja je svojevremeno ljubovala sa skulptorom.
Veli da je loš u krevetu.

Kažem ja, tolerantna i draga kakva već jesam: 'Pa nemoj tako, možda ste jednostavno bili nekompatibilni, znaš kako je, s nekim to ide, s drugim ne...', a ona će: 'Ne-ne! Pitala sam ja i druge! I sve kažu isto!'

Tu mene već zagolicalo, jer – odat ću vam još jednu tajnu – ja ne znam što je to loš ljubavnik, moji su svi bili sasvim solidni dečki, pa pitam: 'Kak misliš – loš? Kaj je delao? Ilibolje reći – kaj nije delao?', a ona će: 'Ma onak, ko malo dijete je, ko da mu je 13 godina!'.

Eto, David je i u seksu kao i u umjetnosti, mlad i zaigran.

Nego, posljednji 'počasni udarac' crnome Daći stiže u nedjeljnom izdanju Mlade Fronte, rubrika 'Vikend'.

Ovaj sam intervju prevela samo za vas zato jer je riječ o najluđem komentaru cijele Entropa eskapade, a autoru teksta Milanu Eisenhammeru odajem počast + predlažem ga za godišnju nagradu češkog Novinarskog društva.






David Černy – Stid sam samo glumio
Piše: Milan Eisenhammer

Zovem oko dva popodne da dogovorim razgovor s umjetnikom Davidem Černiyjem; u Americi je osam ujutro. Idealno vrijeme.

'Kako si?', pitam.

'Već sam umoran od svega. Maloprije sam se probudio, a najradije bih opet spavao', kaže Černy (41). Glas mu zvuči skrušeno, ali živne dok navodi gdje se sve o njemu pisalo. 'Odbio sam tisuće razgovora, ali za tebe ću učiniti iznimku.'

Privatno smo na Ti, jer smo svojevremeno zajedno išli u osnovnu školu. Već tada je imao probleme. U osmom su ga razredu htjeli poslati u popravni dom. Bio je hiperaktivno dijete. Iz likovnog je imao trojku, a jednom i dvojku, akademska slikarica Jeničkova zbog njega je dobijala histerične napadaje. Tada ga nije zamišljala kao umjetnika, kao uostalom i nitko od nas. A da će jednom biti ovako slavan? Tome bismo se dobro nasmijali.

U našem je razgovoaru iznio kako je to stvarno bilo s Entropom, ali za novine je imao svoju 'službenu' verziju.

Na kraju smo se međutim odlučili objaviti cijeli neautorizirani razgovor.

Kako živi umjetnik za koga se zanima cijeli svijet, ali je upravo izgubio tri milijuna kruna?

Svaka zafrkancija nešto košta. Ali od Bakalove firme ću dobiti nešto malo preko deset milijuna tako da ću za hranu i telefonske račune imati. (smije se) Ali nemojte to tamo napisati! U novine dajmo nešto kao: na tome si džep svakako nisam omastio, a tih mi deset milijuna neće pokriti sve troškove. Rijetki mogu zamisliti koliko je ta konstrukcija od osam tona skupa.

Već ste vratili novac češkoj vladi?

Skoro. Potpisao sam novi ugovor o povratku 1,9 milijuna za dio o projektu. A ugovor o polugodišnjem najmu Entrope sam s prethodnih 1,2 miijuna kruna snizio na simboličnu jednu krunu. Ali definitivno napišite da to nisam morao napraviti.

Kako to? Zar niste lagali da je na projektu surađivalo 27 umjetnika iz svih zemalja članica EU te da je svaki priložio karikaturu svoje zemlje? A zapravo ste sve napravili sami sa svojim prijateljima.

Ali u ugovoru se nisam na ništa takvo obavezao, pravno sam sasvim u redu. Pa valjda znam što potpisujem? (zvoni mu drugi telefon) Bugarski novinar iz časopisa Trud ili tako nekako. Vidite? Non-stop netko gnjavi. Pardon.

Dakle zašto to onda vraćate?

To je moralna gesta. Među nama: radim to uglavnom zbog Saše (Alexandra Vondre, potpredsjednika vlade). Ionako sam mu lijepo skuhao. A ipak ljepše zvuči kad se kaže da je to vladu koštalo jednu krunu. To je dosta pristojna reklama za takve novce, zar ne?

Jeste li znali od samog početka da će to biti totalna prevara?

Napišite tamo da da. Pokušao sam kontaktirati nekoliko umjetnika, ali onda sam shvatio da će vremenski sve skupa biti jako zahtjevno. Odustao sam valjda kod petog čovjeka. Nisam za to imao živaca. Onda sam s frendovima otišao do gostione i tamo smo se dogovorili da to napravimo sami.

Morali ste slutiti da će to puknuti.

S tim smo pomalo računali, ali izgledalo je obećavajuće. U britanskom dnevniku Independent o nama su pisali nekoliko dana pred svečanim otkrivanjem i totalno su progutali udicu. Naveli izmišljena imena autora i o ničem se nisu brinuli. Bili smo spremni s tim dogurati do kraja. Frendovi su se htjeli prošetati po Briselu pa smo odlučili da tamo malo odglume... Na primjer, moj slovenski poznanik Viktor Frešo trebao je glumiti fiktivnog umjetnika Borisa Špernogu. To bi bila zafrkancija! Adrenalin. Improvizacija. Ironija. A tek nekoliko dana nakon velikog uspjeha htjeli smo to sami razotkriti.

A umjesto toga ste se ispričali. I to ne samo Bugarskoj čija je vlada službeno protestirala jer ste njihovu zemlju prikazali kao niz turskih zahoda. Što imate protiv njih?

Protiv Bugara ili zahoda?

Oboje.

Te zahode pamtim s odmora, bili su za mene nevjerojatno iskustvo. A Bugari? Krivo mi je što nemaju smisao za humor. Izašli smo im u susret i njihovu smo zemlju na plastici prekrili crnom krpom. A zapravo je zbog njih sve i puknulo. Bugarski su novinari počeli istraživati navedenu autoricu Elenu Jalebovu i otkrili da ne postoji. Ali sad me Bugari vesele, jer potpisuju peticiju protiv svoje vlade i traže da se njihova zemlja na Entropi opet otkrije. Zahvaljujući njima, Entropa živi dalje svojim životom i to je dobro. Uvijek se nešto događa.

Martin Klepetko, češki veleposlanik u Bugarskoj, zbog vas je od lokalnih političara dobio zdjelu u obliku zahoda.

Vidite, a ja nisam dobio ništa. I još moram vratiti lovu. (opet mu zvoni telefon) Ovaj put BBC. Idemo to dovršiti. Vidite koliko imam posla.

Neki vam tu ispriku zamjeraju. Ne ide zajedno s mistifikacijom. Je li vam žao da niste ostali pri svome? Na tom podiju ste djelovali kao pokisli pes. Nije li to poraz?

Glupost! (ljutito) Taj stid sam samo glumio! To mi je bilo kao nastavak predstave! Komični istup, happening s jednim linčovanjem i ostalim marionetama.

Zašto ste se onda ispričavali? Prisilila vas je češka vlada? Prepali ste se razmjera skandala?

Glupost!

Što vam je rekao Alexandr Vondra kada ste mu priznali da ste imena autora izmislili?

Vikao na mene da sam zaje... Cijeli niz izraza koje nisu za objavljivanje, ali ruku na srce, baš mu se i ne čudim.

Još uvijek me ne ide u glavu kako se ta vaša prevara nije otkrila ranije. Iz kataloga Entrope strši ironija i pretjerivanje – za svakog ste autora izmislili i popis djela, izfabricirali imena izložbi.

Jednostavno nije puknulo. Vjerovali su mi... Mislim da Vondra to nije ni čitao. Među nama: on umjetnost ne razumije.

Je li istina da je saznao par dana prije slavnog otkrivanja plastike?

Hm.

Ne vjerujem.

U redu. To je malo kompliciranije. Rekao sam mu sve u trenutku kad se više ništa s tim nije dalo napraviti. Pobjesnio je. Na koncu smo izmislili plan kako ćemo to dovršiti. Nek završi slavlje i neka nas svi ishvale, a onda ćemo par dana kasnije s osmijehom priznati i svi ćemo se slatko nasmijati. No, onda su došli ti Bugari, a nakon njih i Slovaci. A tad je to već bilo veliko sranje. Iščekivali smo tko će sljedeći protestirati. Izgledalo je kao da će Saša ostati bez stolice. Zato smo se dogovorili da sve preuzmem na sebe i ispričam se. Za to mi je obećao neku buduću suradnju... Ali ovo je samo za tebe, ubit će me ako se sazna!

Je li zbog toga nastradalo vaše prijateljstvo?

Osjećam da mi više ne vjeruje. Pri tim službenim isprikama se pravio kao da me uopće ne poznaje, ali nekoliko dana kasnije smo zajedno izašli na večeru. I činilo mi se da se malo primirio. Mislim da bi mi trebao oprostiti. O našem predsjedništvu se svuda govori. I on se non-stop o nečemu izjašnjava. Možda će to za njega na kraju biti sasvim uspješna epizoda.

Govori se i o vama. To je dobra reklama, zar ne?

Ako tako mislite.

Je li se već javio netko s novom narudžbom?

Nažalost nitko. Obama me još nije nazvao.

A kako biste prikazali Ameriku?

Ne znam. Definitivno ne kao ogromni hamburger iz kojeg na sve strane curi kečap, a pokraj njega konzerva pive u papirnatoj vrećici. Iako bi to bila sasvim dobra dekonstrukcija zdravog životnog stila i slavljenje hipokrizije. Ali inače, Amerikancima zavidim. Također bih rado živio u Europi bez predrasuda. Nerasističke, nehomofobne i otvorene. Još kad bi imala smisla za zafrkanciju...

Puno je i pozitivnih reakcija na vaše djelo. Na češkoj verziji internetove stranice Facebook imate više od osam tisuća poklonika, a samo 40 kritičara. Koja vas je reakcija najviše obradovala?

Ona od Topola (premijer Topolanek). Rekao je da se privatno tome smije kao i svi ostali u Briselu. Bakala mi je čak poslao SMS da sam krele. Ali tamo je stavio Smajlija pa je valjda OK i poslat će pare.

Što su vam rekli roditelji?

Odmah su me nazvali nakon nastupa u Briselu i podržali me. Lijepo su me iznenadili, jer me oni inače baš ne hvale.

A čija je reakcija bila najgora?

Od bugarskih novinara. Ne razumiju da s tim djelom ratujem protiv stereotipa. Pitali su me što sam mislio pod 'duhovnom bijedom' bugarskog naroda što smo napisali u komentaru pod prikazom njihove zemlje. A kad sam odgovorio da je Elena Jelebova time evidentno htjela upozoriti na duhovno siromaštvo svojih sunarodnjaka, pitali su me jesam li normalan.

I što ste im odgovorili?

Po dostupnim informacijama i liječničkim pregledima kojima se kao pilot moram redovito podvrgavati, ispada da sam normalan. (hvata ga napadaj smijeha) Tamo definitivno nisam nastupio kao pokisli pes. Možete biti mirni.

Koja vam je zemlja u Entropi najviše uspjela?

Velika Britanija.

Zato što ste je prikazali kao golu mapu?

Nije baš proeuropska tako da više nije ni zaslužila. Čudim se da također ne protestiraju... Valjda kužite kako je to bilo u stvarnosti. Za Britaniju više jednostavno nije bilo vremena. Ali ovo prvo objašnjenje zvuči bolje, zar ne?

I predsjednik Klaus je euro-skeptik, ali Češku republiku ste prikazali kao display po kojem protiču njegove izjave. Niste li prema Česima bili preblagi u usporedbi s ostalim karkaturama?

Ali karikatura Češke jest Klaus sa svojim genijalnim izjavama. On je faca, a ne samo skijaš kako smo napisali u katalogu.

Opet ta vaša opsesija Klausom, godinama ga kritizirate. U Entropi opet s njim poravnavate račune. Nije li to šteta?

Netko mi je savjetao da Češku prikažem kao golu guzicu. Ali ja stojim iza svoga. Po mome mišljenju, Klaus konstantno šteti Češkoj svojim istupima i protueuropskim stavovima. Recimo, time što na Zamak nije izvjesio zastavu EU. Time što se dao izabrati komunističkim glasovima.

Vjerojatno vam nije drago ni to što je kritizirao vaše djelo?

To sigurno ne! S time sam računao. Ako je to nekoga i trebalo uvrijediti, to je on.

Prema drugim zemljama ste bili daleko stroži. Slovačku ste prikazali kao ugarsku kobasicu zavezanu mađarskom trikolorkom, Austriju kao travnik s tornjevima nuklearnih elektrana. Italiju kao onanirajuće nogometaše.

Samo se poigravaju s loptom. Talijani su srećom zaigran narod.

Njemačku ste prikazali kao mrežu auto-cesta koje neke iritiraju, jer ih podsjećaju na kukasti križ.

Jednostavno, kad to netko želi vidjeti, vidjet će to na svakoj popločanoj podlozi.

A Lego karikatura Muhameda koju ste utisnuli u kartu Danske je također privid?

Naravno.

Zašto ne priznate da je tamo?

Pobogu, pa to vidi valjda svaka budala! Pitaš iste gluposti kao i svi novinari. Uvijek naokolo! Što da ti na to kažem? (viče) Pa umjetnik ne može objašnjavati što je svojim djelom mislio. To je najveća uvreda umjetnosti.

Usput, za autora danske plastike označili ste Susan Malberg Albertsen. A pokazalo se da umjetnica s takvim imenom doista postoji u Danskoj. Slučajnost?

Prije bih rekao - sudbina. Nešto mistično, dodir stvaralačkog genija. Nažalost, to je bio rad kolege tako da si to ne mogu prisvojiti. No svejedno, i toj sam se iskompleksiranoj gospođi ispričao. Kao što vidite – nemam problem s ispričavanjem, kome god i ni za što.

Kako biste s odmakom od nekoliko dana ocijenili svoje djelo – kao najveći fijasko u svojoj karijeri ili kao blistavi uspjeh?

Kakvo je to opet pitanje? Obadvije kategorije su totalna glupost.

Probajte ipak nešto smisleno odgovoriti.

To je glasna umjetnička ispovjed. Najveći uspjeh i fijasko istvremeno bila je jedna moja druga akcija – kada sam se prije puno godina vozio na pulferu da izbjegnem kontrolore, a policajci su tramvaj zaustavili i izmlatili me. Dovoljno?

Tada je to bilo mnogo čistije. Radilo se samo o vašoj koži, a sada ste do svoje mistifikacije upleli i cijelu vladu.

Da, siroti Saša... Baš sam znatiželjan što ćete od ovog našeg razgovora napraviti... Ali vjerujem da će biti u redu.

Isprika

Inspiriran radnim metodama Davida Černog autor se odlučio stvoriti razgovor kao kombinaciju realnosti i fikcije. Odgovori su takvi kakve je umjetnik rekao ili ih je pak mogao reći.
Vladi, Europskoj uniji, Bugarskoj i Davidu Černom se ispričavamo. Uostalom, kako i sam David Černy kaže: 'Groteskno pretjerivanje i mistifikacija oznaka je češke kulture...'.

Post je objavljen 26.01.2009. u 23:36 sati.