Marketing
Pokrij me.
Netko govori. Ne cujem ili ne zelim cuti. Ogradujem se. Pokusavam ne cuti no ipak je doprijelo do mene. "Zivot je bol"- kaze ona. "S vremenom cete upoznati i shvatiti to"-govori. Izgleda kao da je opisala cijeli svoj zivot sa te dvije recenice. Nemoguce, govorim sama sebi. Zelim nesto reci. No osjecam se kao u snu, kada gotovo uvijek izgubite glas u trenutku kad vam On ulazi u sobu i smjeska se. A ja vristim bezglasno. Ne znam zapravo sto bih rekla. Izgledala je tako istinito. Istinito no isprazno. "No da ne znamo sto je bol, kako bih znali sto je sreca?"-govorim Ja. Bezuspjesno. Ponavljam no bez glasa. Ocito. Jer sam cula samo ja. Ne znam otkud mi ta pomisao. Ja bih se inace prva slozila pljeskom s njom. Inace bih ja to prva potvrdila. Inace bih ja bila Ona. No nesto se promijenilo. Ocito. No sto? Znam samo posljedice: cesto se smjeskam, ne radim nista no sretna sam, nemam volje za nista no uzivam itd. Je li to do mene ili do okoline? Zaintrigira me zagonetka. Jer se ja mozda stapam s okolinom? A mozda nemam okolinu oko sebe? Sjedim. Gledam u Nju. Opet se odvajam jer je pocela sa svojom rutinom. Gledam na sat. Nesto nije u redu. "Anime, sto se dogodilo s vremenom? Opet kasnis na bus pa si upotrijebila moci?"-pitam je. Cula je. Smije se. "Ne, sat ne valja."-odgovara. Ne nije samo to, pomisljam. Ne nije to. Pomicem se u svoj prostor opet. Tj vracam se u njega. Gledam u Njega. Kao da govori nesto. Nesto mi porucuje. A ne cujem. Sh. Tiho!-kazem. "Oni" ni ne trepnu. Prebucno je. Pokusavam se usredotociti. Ne mogu. Upotrebljavam svoje moci. No neuspjeh. Pih. Zaboravih. Pa Ja nemam moci. Nemam sposobnosti. Cujem "one". Gundam. Pokusavam opet. Gledam i dalje. Zmirim. Vrtim se u svojem prostoru. Nikoga nema. Nista vise ne cujem. Osim Njega na zidu. Sada smo samo Ja i On. Ali nije kao obicno "tik-tak". On je stao. Cuje se samo Tik. Tik. Tik. Nema zavrsetka. Muci se. Ne moze dalje. Ali opet.. Ne odustaje. Muci se. Boli ga. Ali ne odustaje. Nije tipican. No opet jednostavan. Nije obican. No opet misteriozan. Vidim bol, vidim nadu. Uzajamni pogled. Tik.-potiho govori. Ja odgovaram "Tak". Nasmijesi mi se. Iskreno s trunkom boli. Gledam mu kazaljku. Cijelo vrijeme na istome mjestu. Ne razumijem. Nije mi jasno zasto. Kao da porucuje:"Ovo je moj dar Tebi. Ispravi pogreske svoje." Kao da mu je to zadaca. Kada mi treba, da zaustavi ili pozuri vrijeme. "Hvala Ti"-kazem mu. Bezglasno. Znate ono. Kao u snu. No sada je drukcije. On me cuje. On me vidi. Nasmijem se. Bezglasno, ali On cuje. Sada shvacam. On je razlog sreci mojoj. Vidim ga na svakom satu. Na nekom pozuruje a na nekom usporava vrijeme. Svugdje me prati, svugdje osjecam pogled Njegov. Smjeskam se. Tik-On. Tak-Ja. Pomisljam: Ona nije u pravu. Ni blizu. Uzivam u izmjenjivanju bezglasnih rijeci. Uzivam u izmjenjivanju i beznacajnih "njima" a nama tako znacajnih pogleda. Gleda me. Gledam Ga. Muci me ona kazaljka njegova. "Zao mi je ako te boli"-ispricavam se. "Nemoj da ti bude. Tu sam zbog tebe." Smjeskam se. On cuje. On je u mom prostoru kako i ne bi. No to je samo i bitno. Opet mi se priblizava ona neumorna buka. Znam. Sat je pri kraju. Cujem "one". I dalje se On muci. Osjecam zaljenje. Jer kao da se rastajemo. "Ne zelim te ostaviti"-kazem. "Moras"-odgovara-"Imas i drugih stvari, nego buljiti u mene. Izadi, zabavi se, pricaj s Anime i Kapuljachom. Svejedno je da li ces me gledati. Svejedno je da li ce moja kazaljka biti mirna ili nemirna. Jer sam uvijek tu. Ta i sama znas. Ta i sama me uvijek osjecas." Smjeskam se. S trunkom tuge. "Pokrij me"-govorim mu. Gluha sam. Ne cujem odg. Da li je odgovorio?? Panicarim. "Ne."-vristim. Opet bezglasno. No sada bez njega u mom prostoru. Vraca me Ona u stvarnost. Govori za nekakvu zadacu, ne zanima me. "Oni" opet vriste. Kao da mi te oduzimaju. Gubite se svi "vi". Izgubila sam nit. Nema povratka. Kvragu. Pokrij me, ponavljam tiho. I taman na rubu gubljenja njega iz mojih i mene iz njegovih misli. "Tik"-odgovara. Tak, mislim ja. Smjeskam se. Smjeska se. Do slijedeceg sata..
Post je objavljen 26.01.2009. u 20:40 sati.
