Izvukao je iz automobila drveni stolac. Ništa posebno, a ipak lijepo; mali, drveni , ručno izrađeni stolac s naslonom , uredno napravljen i prelakiran. Kako ga je nosio u sobu, tako ga je ona pratila pogledom kamo će s njim, očekujući da će stolac već u sljedećem trenutku biti njen, jer je ona najmanje dijete. No stolac je završio u bakinim rukama. Baka je bila sretna, jer će ponekad na nj moći staviti noge dok sjedi u fotelji.
A ona. . . Ona je razočarano i tužno gledala poput malog psića.Gotovo da sam mogla vidjeti veliku knedlu koja joj stoji u grlu, grč koji ju pritišće i slama i njene tužne oči koje susprežu suze…ona je dijete, no ipak neće ispustiti suzu, ne želi da ostali vide koliko je povrijeđena…Samo sam ja kroz pogled mogla pročitati tisuću neizrečenih , tužnih riječi …
Pitam se, jesu li neke osobe svjesne koliko mogu povrijediti djecu i koliko tek jedan ne dobiveni poklon može ostati kako tužan događaj u njihovom sjećanju???
Post je objavljen 26.01.2009. u 08:46 sati.