Bio je radni vikend. Jučer je bilo super, ali danas je bilo nevjerojatno naporno. A sutra je ponedjeljak, a ja nisam ni veš makla sa sušilice koji tamo stoji već tjedan dana.
Ustvari uopće ne želim ići spavati. Ja počinjem funkcionirati tek oko 22h, oduvijek jesam. Kada bi svi napokon otišli spavati nastao bi mir, nitko me u mojoj sobi ne bi dirao i uz svjetlost noćne lampe nastajalo bi svašta. I ništa. Prve zrake sunca potjerale bi me u krevet jer tada se počinje buditi buka dnevnog života. I dan danas mi najviše odgovara noć za rad, tada taj neki mir i spokoj obuzmu kako vanjski svijet tako i moju unutrašnjost i inspiracije ne fali. I šta da sad s tim radim kada spavat moram ići u 23h, najkasnije 24h. Na žalost nisam od onih ljudi kojima je dosta 5, 6 sati sna. If I don't get my beauty sleep, sljedeći dan ne funkcioniram nikako, loše mi je i taj dan je propao. I inače ne funkcioniram dobro, pa bar još da nisam i neispavana. :)
Užasno me muči starenje. Uvijek tvrdim da to nije istina, da je svejedno, ali nije. Mogla sam biti bilo što. Bila sam prelijena da budem išta. Mogu biti još uvijek, naravno, i radim na tome, ali vrijeme sve brže prolazi i to mi ide nevjerojatno na živce. Falim si ja od prije, fali mi to da ne moram ići spavati u 23h i da mogu ići van kad hoću, užasno mi smeta što su mi izlasci postali tako naporni, što moram misliti na toliko faktora, smeta mi što se ponašam kao baba, kao oni ljudi za koje prije nisam imala nikakvog razumijevanja, pa tako nemam sada niti za sebe. :)
I onoliko si star koliko se starim osjećaš i na kraju je to ipak samo kliše. Nije, ali je.
Mislim da sam na poslu imala prvi neugodni sukob s kolegicom (btw, mrzim taj izraz). I nemam pojma kako da se sada ponašam i ide mi na živce što uopće moram razmišljati o svemu tome. Koga briga, tako je nevažno. Možda sam i sve zabrijala, ali i ako jesam, opet stoji to da me to muči. I razmišljam o tome i razmišljam kako je sve to nevjerojatno glupo i zašto ljudi jednostavno ne mogu normalno komunicirati?
Tako se osjećam užasno nesretno u ovom trenutku i onda se sjetim filma Slumdog Millionaire i mislim si da od kud mi uopće pravo da se JA osjećam nesretno, ali čovjek se ne bi smio osjećati krivim za glupe i besmislene osjećaje nesreće samo zato što se drugim ljudim događaju puno gore stvari. Svakom je njegovo trenutno stanje najsretnije ili najtužnije na svijetu. Nikada se baš ne zapitamo to isto kada nam se desi nešto fakat super i fakat smo veseli zbog toga - ne znam da se baš pitamo - a kaj se ja veselim, a zamisli onog ko je dobio Nobelovu nagradu jer je izumio neku super stvar u ekonomiji, on ima pravo biti sretan, a ne ja.
00:45 je. Idem spavati. Sutra ću biti neispavana. A nisam niti posao obavila koji sam trebala jer mi treba bar tjedan dana za njega, a ne jedan vikend. Ali neću dobiti tjedan dana jer nikome to nije baš tako važno. Ne znam zašto meni je. Zato što reda mora biti. Da bar nisam tak ustrojena, bilo bi mi tolko lakše u životu............................
I mrzim svoju frizuru i boju kose.
Post je objavljen 26.01.2009. u 00:09 sati.