Marketing
PRAZNIK U RIMU (FILM, NIJE PUTOPIS)
Ovo će biti post o mom off the record najboljem filmu svih vremena. Off the record zato što mi je jasno da je na svijetu snimljeno i boljih filmova, ali ovaj mi je najdraži od najdražih i film koji sam pogledala najviše puta u životu i svaki put kad ga ponovo gledam, uočim neki novi detalj po kojem je to najnajnajbolji film na svijetu.
Zašto?
Kao prvo, nije zbog Rima.
U Rimu nisam nikad bila, a istinu govoreći, i ne privlači me nešto posebno. Mislim, nije da imam nešto protiv Vječnog grada u kojeg vode svi putevi i koji kad vidiš možeš mirno odapet itd. (ili je to Napulj?), ali gomila je gradova koji mi djeluju zanimljivije. Kad pogledaš te talijanske gradove, Veneciju, Firencu, Sienu, sve je to apsolutno prekrasno, ali do ibera muzealizirano. Glavni stanovnici tih gradova su hrpe japanskih, američkih i švapskih turista i ima čovjek osjećaj da sve što tamo postoji, postoji zbog njih, a pravi se život odvija negdje drugdje. U Berlinu, na primjer.
Dobro, Rim je veći od Firence i Venecije, ali…
Anyway.
'Praznik u Rimu' nije najbolji zbog Rima.
Najbolji je, u prvom redu, jer se radi o čistokrvnoj ljubavnoj priči kakvu danas više ne možete vidjeti na filmu ni za pare. Danas se ne snimaju više pravi, epohalni ljubavni filmovi kao gore navedeni ili, ne znam, 'Casablanca'. Ljubavni filmovi koji se danas snimaju su: romantične komedijice koje su zapravo totalno cool sve do trenutka kad se junak i junakinja počnu zaljubljivati jedno u drugo, nakon čega postaju negledljivi ('Wedding Crashers', 'Nothing Hill'), ili drame u kojima su svi frustrirani i otuđeni u tri vražje matere ('Closer', 'Lost in translation'). Ili imaju ironijski odmak i blago se samosprdaju ('Love actually', 'Svi kažu volim te'). Drugim riječima, nema više na filmu one čiste, tragične, strastvene, old school holivudske ljubavi!
Zatim, 'Praznik u Rimu' je najbolji jer:
-ja obožavam tu izmišljenu, sladunjavu Italiju kakvu je stvorila američka pop kultura pedesetih, tipa Dean Martin i 'That's amore', Italiju u kojoj nema tisuća turista i groznih autocesta, u kojoj je uvijek sunce i svi pjevaju i jedu špagete na stolovima s kockastim stolnjacima i piju dobro vino i voze vespe i žnjaraju se ispod Michelangelovog 'Davida' na mjesečini;
-u njemu glumi Audrey Hepburn, the Diva, i štoviše to joj je prva veća uloga i nigdje kasnije nije toliko prelijepa, u 'Doručku kod Tiffanyja' je super obučena i sve pet, ali ovo je nenadmašno, bez daljnje rasprave;
-u njemu glumi Gregori Špek koji je toliko zgodan, muževan i cool da se čovjek raznježi od miline i nigdje kasnije nije toliko zgodan, muževan i cool, zapravo ne sjećam se nijednog drugog filma u kojem uopće glumi osim 'Ubiti pticu rugalicu', a i baš me briga, da je snimio samo ovo u cijelom životu, bilo bi dovoljno;
-u njemu postoji super scena u kojoj se Audrey ispod duge haljine igra sa svojom štiklom, što umalo završi skandalozno;
-u njemu postoji super scena u kojoj Audrey jede sladoled na stepenicama kod Piazza di Spagna, a Gregori kao slučajno prolazi i kao totalno se iznenadi što ju vidi, kao nije da ju je cijelo jutro slijedio po Rimu, ne, božesačuvaj;
-u njemu postoji super scena gdje Gregori glumi da su mu Usta istine odgrizla ruku, a Audrey se stvarno preplaši jer to nije bilo u scenariju nego je Gregori improvizirao;
-u njemu postoji nekoliko super scena u kojima Gregori pokušava spriječiti svog frenda fotografa da otkrije Audrey njegov pravi identitet;
-u njemu postoji super scena gdje Audrey, koja je inače princeza, razbija gitaru na glavi tajnog agenta na balu kod Anđeoske tvrđave;
-u njemu postoji super scena gdje se njih dvoje rastaju u autu (sori, spoiler) i Audrey izađe iz auta, a Gregori ostaje i onako muški stišće vilice da se ne bi rasplakao, a kamen bi plakao, ah;
-u njemu postoji super scena završne konferencije za novinare na kojoj je Audrey lijepa koliko ljudsko biće to može biti, a nakon koje Gregori polako i zamišljeno napušta dvoranu i muzika je sve glasnija i pojavljuje se The End preko Gregorija onako sjetnog i zamišljenog dok izlazi zauvijek iz njenog života… i primijetite, molim, da se nije usred konferencije uspentrao na stolac i povikao: 'Please listen, I always wanted to explain, but I never had a chance!', nakon čega bi ona trebala sve odjebati i ostati zauvijek s njim u Rimu. Samo joj je dao one fotke… i njoj je sve bilo jasno… i njemu je bilo jasno da je njoj jasno… Izgleda da su nekad ljudi stvarno bili inteligentniji, i filmski likovi i publika?!
Vidite, tragično i životno i romantično i bajkovito, sve odjedamput.
Nema više toga na filmu, jebiga.
Nema.
Post je objavljen 25.01.2009. u 21:49 sati.