Sve je zapelo negdje duboko.
Sve je kao u tamnoj crnoj noći.
Trgam ono posljednje od života
i pitam se gdje pronaći smisao za novi dan!
Gdje dobiti odvažnosti za radost
kad se posvuda raširio toliko mrak?
Kažeš mi da je došlo vrijeme
da budem bačena i zaboravljena.
Sve što mi je davalo život,
odgurnu me u stranu.
Upravo me Ti nauči da mi život
daju samo oni koji su mi staze
osvjetljavali, od posrtaja me čuvali,
dok nisam dobro od zla lučila.
Znam, učiš me umijeću života,
zar ne? Vraćaš zaboravljeno i zapostavljeno.
Svo ovo vrijeme jednoličnog življenja prođe.
Sad kucaji moga srca prate kucaje Tvoga.
Sad sa mnom rasteš, raduješ se,
plačeš i nadaš se!
Post je objavljen 25.01.2009. u 20:29 sati.