Marketing
Mislim kako bi bilo vrijeme...
... da napišem koji post, pošto ova novogodišnja čestitka predugo stoji. A praznici mi se već čine toliko daleko, kao da su bili prije pola godine. (Praznici tijekom kojih sam bio na Rembrandtu, izložbi o kojoj sam tek sada nešto napisao.) Vjerojatno zato što se previše toga izdogađa u jednom tjednu i onda nekako osjećaj za vrijeme izblijedi, a zamijeni ga misao o tomu što je obavljeno a što nije. I što bismo trebali još učiniti svakako, a što kad stignemo. Tako, sad je na redu stigao malo i blog.
Palo mi je na pamet, i veoma je čudno, kako mi se još uvijek sviđa slika koju sam stavio kao naslovnicu ovoga bloga, vjerojatno zato što može istovremeno biti i ljetna i zimska. Zimska zbog hladnih boja, zbog bjeline koja se preljeva.
Ovaj prijelaz između siječnja i veljače mi je uvijek najtužniji, uvijek snijeg pada danima tjedan ili dva prije, i nakupi se cijela bjelina po gradu, da bi u trenutku to sve nestalo zbog jednog vrućeg dana, nevjerojatno poludjele temperature. I snijega više ne bi bilo. Mislim kako neće tako skoro ponovno niti pasti, ili ako padne, neće se niti primiti, jer kiša stalno moči ulice. A kako su na ulice ljudi prosuli enormne količine soli, ona se samo topi u lokvama i ne dopušta smrzavanje.
Ne shvaćam kakve su to kućice na slici Benoîta Paillea "Pas de pensée sans mots". Jesu li to neke kolibe ili što? Brvnare? Ma zapravo nije niti važno, glavno da oni imaju snijega i da im ništa drugo ne treba.
Nisam siguran niti je li Benoîtu Pailleu to pravo ime. No čovjeku se divim, više nego bilo kojem drugom fotografu.
Toliko.
Boris
Post je objavljen 25.01.2009. u 14:24 sati.