Upoznala sam ga prije godinu i pol. Godinu dana on nije imao neko veliko značenje u mom životu, bio je kao i svi ostali, iako je od prvog dana postojalo ono nešto zbog čega je ipak bio posebniji, ali ja o tom nisam previše razmišljala sve do prije četiri mjeseca. Nakon dužeg promatranja njegovog ponašanja i pokreta shvatila sam da se zaljubljujem u njega. Moje oči su bile zadovoljne samo kada su njega vidjele. Iako sam se od prvog dana pomirila s tim da između nas nikad ništa ne bi moglo biti jer su razlike nepremostive, svaki put kad se nađe ispred mene moja luda glava pomisli na to kako bi bilo samo da me zagrli, samo da me uhvati za ruku, da isprepletemo svoje prste, da naslonim glavu na njegove grudi i tako ostanemo vječno. Samo to... Danas već mogu reći da ja tog čovjeka zaista volim. Volim svaku njegovu crtu lica, njegove smeđe oči u čijoj dubini se nazire tuga, njegov osmijeh koji je nešto posebno, jednostavno neopisivo... Svakim savijanjem svojih usana u nježni luk on u meni budi erupciju osjećaja. Njegov glas, kao nježna melodija koju bih mogla slušati cijeli dan i nikada mi ne bi dosadila, ima tako smirujuć učinak. Svaka njegova izgovorena riječ će vječno ostati urezana u mom srcu, svaki njegov pokret, način pisanja... Zbog njegove dobrote ja sam zauvijek promijenila neke svoje stavove i ciljeve u životu. Uistinu on me u potpunosti promjenio, a tjedno s njim provodim samo dva sata.
On je zapravo moj anđeo bez kojeg neću moći živjeti kada se rastanemo... Zauvijek...
Post je objavljen 24.01.2009. u 19:04 sati.