Ja sam njemu ništa. Treba imati hrabrosti izreći to na glas. Eto, uspjela sam!
Prvo sam to rekla nečujno. Samo za sebe. Tiho. Bojala sam se da se ne preplašim zvukom vlastitog glasa, jer već dugo me nitko nije ništa pitao. Već dugo nitko od mene nije tražio da govorim!
Ali, onda sam to rekla glasno. Još glasnije! Dok se iz grudiju nije prolomio krik koji me uvjerio da sam ponovo rođena. Da zaista živim. Ali, ovaj put, da trajem vječno.
Trebalo mi je hrabrosti da priznam sebi kako su sve moje (čak i ne izgovorene) riječi bačene pred njega. Pred noge čovjeka koji ih ne zna pročitati. I, čemu sam se veselila? Uvijek je isto! Osjećam se poput lutalice. Lutalice kojoj su sve uzeli! A... Nisam ništa ni imala. Zapravo, imala sam. Njega.
Nikada nisam nikoga molila. Prihvaćam odgovornost za sve svoje postupke. Čak i za one koje još nisam ni učinila, a svijesna sam da ću zbog njih požaliti.
Ja sam njemu ništa. Ponavljam. Ponavljam samo zato što nisam sigurna jesu li me svi čuli!? Svi oni koji se stalno pretvaraju da me razumiju i pružaju mi ruku. Svi oni koji jedva čekaju da im kažem kako mi njihova pomoć nije potrebna. Oni su čiste savijesti, da! Ponudili su pomoć. Pomoć koja meni ne treba. Treba mi ON! Trebali su znati!
Ja moram pasti. Na dno. Do kraja. Moja krv mora poljubiti hladan pod. Mora me zaboljeti do kostiju.
Tek kada se zapali svijet koji sam stvorila, tek kada je moj glas jači od svega, tek kada sam svijesna da sam lutalica – tek tada ponovo shvatim – JA SAM NJEMU NIŠTA!
Sjećam se njegovih dodira. I ovih dana njegovim dodirima bojala sam svoja jutra, a nisam ga ni dotakla. Ali, bio je blizu! Zamislila sam da je kraj mene i bilo mi je lijepo. Prokleto lijepo.
Shvatila sam, sada, da ja mogu ovako pisati cijeli dan, mjesec, čak cijelu godinu... Mogu! A on... On neće shvatiti da mi je stalo do njega. On će se i dalje smiješiti. Možda meni. Možda nekoj drugoj!
Nakon njega – postala sam ništa. Baš ništa. Jedno beznačajno – ništa. Razumijete li? Postala sam ništa. Njemu, kojem bih željela biti sve. Samo njemu – ništa.
Ne znam jeste li me čuli!? Ne znam! Znam samo da vičem! Čujete li me sada? Hoćete li da to ponovim još jednom? Hoćete li da to ponovim još glasnije? Dovoljno glasno da povjerujem u to! Dovoljno glasno da se podignem sa dna! Dovoljno glasno da dobijem toliko snage. Dovoljno glasno da poletim. Spremna uvijek iznova pasti... Pasti da bih ponovo shvatila – ja sam njemu NIŠTA!!!
EmO...lol
Post je objavljen 24.01.2009. u 12:34 sati.