Nacijo, nama fali inženjera. Posebno IT stručnjaka. Ne sjećam se točno kaj to IT znači, ali kratko je i zvuči važno. Panika, kaj ćemo sad?
A niš, bumo po starom - dok voda navire u brod koji tone, mi avanziramo s picigina na vaterpolo. Plan ide ovak: naredi rektorima i dekanima da u roku godine dana na svoje fakseve uvedu Bolonju (ne sjećam se baš ni kaj to znači, al nemamo sad vremena za glupa pitanja). Fino, sad kad smo to sredili, idemo na telku trubit kak slijedimo europske trendove, i kak naši studenti sad uče po suvremenom sustavu, kak mogu nastavljat studij vani, pa i korupcija se smanjila, sve sami plusevi. Usput, kriteriji padaju tako da oćeš-nećeš 70% studenata prolazi godinu, i to tako da im je za prolaz dovoljno da znaju pola onoga što se predaje na predmetu. Još kad fino upišemo više ljudi nego kaj stane na faks - friški inženjeri stižu dok si reko keks. Ak sam dobro izračunal, taman negdje kad padnu sljedeći izbori. Lucky chance!
Eh da, kad smo već pri poslu, mogli bi još i ukinut prijemne za fakseve i uvest državnu maturu, koja je ista ko prijemni, a i ona je otporna na korupciju. Fino to serviramo ovcama ovak kak je tu napisano, oni ionak ne kuže kaj se događa, još ne vole fakseve jer je to prenemaganje, a i kad čuju Bolonja će se sjetit špageta i prešaltat na Večeru za 5. To je to, ajmo sad vidjet kaj ćemo s manjkom vrhunskih umjetnika...
Real-world analiza ovog paklenog plana
Problem broj 1: naredi rektorima i dekanima...
Kad političari počnu misliti za doktore znanosti, to teško može dobro završiti. Rezultati koji potvrđuju teoriju: jedan (1) fakultet u državi koji je uspio provesti Bolonju u relativno prihvatljivom obliku i za to dobiti akreditaciju iz Europe, a i o toj provedbi će biti puno riječi. Ostali - glume. Još nisam uspio čuti ikoga tko studira u Hrvatskoj (po novom sustavu) da je zadovoljan sustavom po kojem studira. Istina, ljudi se žale, i sigurno je tako bilo i pred nekoliko godina po starom sustavu, ali mislim da žalbi na ovaj sustav ima daleko više.
Bolonja se provela zbrda-zdola i na brzaka, po političkoj naredbi, umjesto da se ostavi ljudima koji vode te fakultete da procijene svoje mogućnosti i uvedu promjene tako da to sve ima smisla. Akademska sloboda, autonomija sveučilišta, i sve te vrijednosti koje bi svaka demokracija trebala držati najsvetijim načelima - jer su jedino one uistinu demokratske - sve smo to zanemarili i pregazili. Istina, ja tu pretpostavljam da su dekani sposobni i pošteni ljudi, što je također otvoreno za diskusiju, ali ne skrećimo sad s teme.
Problem broj 2: ...uvedu Bolonju...
Direktno se nadovezuje na prvi problem. Bolonja je kao ideja nešto jako dobro, i kad bi ju provodili isključivo ljudi kojima je visoko obrazovanje posao i strast, možda bi to na nešto i ličilo. Čim se tu uplete politika, čim se takva promjena događa na razini države (pogotovo države kojoj je visoko obrazovanje toliki "prioritet" kao Hrvatskoj), tu se problemi pojavljuju en masse. Uvođenje toliko korjenitih promjena od politike zahtijeva samo jedno: osiguravanje odgovarajuće financijske pozadine. ("Kak sad to - politika i ekonomija nisu isto!" Ne kažem da jesu, politika treba donijeti takav zakonski okvir koji sveučilištima i fakultetima omogućuje da sami svoje novce zarade. Uočite ponovno prostor za digresiju u ekonomiju, gospodarstvo, potraćenih 15 godina i sve ono o čemu sad nećemo.)
Dakle, kad već radiš rusvaj, radi ga stručno. Ako ciljaš na mobilnost studenata, prvo shvati što mobilnost znači i koja ideja stoji iza toga, i koje uvjete moraš ispunjavati da bi te i druga strana uvažila. Ako hoćeš da više studenata upisuje i završava fakultet, nemoj ima ga plaćati, nego im daj uvjete da to mogu sami napraviti, inače će svi samo sjediti na kavi s tvojim novcima (vraga tvojim, našim, u tome i je problem). Ako hoćeš više inženjera, mijenjaj percepciju cijele nacije o obrazovanju, visokom školstvu i radu općenito (hint: stvaranje dioničara od svake kumice s placa - not the way to go).
Problem broj 3: ...idemo na telku trubit...
Čim vidite političara da nešto priča u javnosti, morate razumjeti čovjekove motive. Zbog čega vi ujutro idete na posao? Da bi zaradili novce i preživjeli mjesec. Političari nisu drukčiji. Svako zavaravanje da je političaru stalo do naroda koji mu je dao svoje povjerenje nema smisla. Sve što političar želi postići svakim izlaskom u javnost je podići svoj rejting, izgledati pozitivnije u očima glasača. To je za njega kruh, i ako izlaskom na scenu gubi kredibilitet, taj dan je loše obavio svoj posao. Zato političari lažu. To im je jednostavno u opisu posla. Lakše je navečer zaspati ako znaš da si obavio dobar posao. Rijetko tko može suosjećati s 4 milijuna ljudi odjednom samo zbog male laži koja ih neće ubiti.
Dakle, većina onog što političari kažu je propaganda, davno usavršena disciplina koja provjereno daje rezultate, posebno ubojita u kombinaciji s hrvatskim novinarstvom. Posljedično - nacija nema pojma što joj se događa na fakultetima, i kako dan provode studenti koje oni sad financiraju, da bi im ovi to jednog dana vratili dobro obavljenim poslovima svih vrsta. doduše, svima je jasno kako to izgleda, ali cijela država je takva kakva je... Gle, opet bi se dalo zabrazdit...
Problem broj 4: europski trendovi & co.
To vam je kao učenje za ocjenu. Pitajte bilo kojeg *stvarno dobrog* učitelja ili profesora što je fundamentalno najveći problem školstva, i mogu se kladiti da će vam reći da su to ocjene. Kad ljudi rade za ocjenu umjesto za znanje, a to je većinom tako, problemi se gomilaju eksponencijalno. Još jedan primjer su majstori - koliko zidara, parketara, vodoinstalatera i sličnih znate da su baš dobri, da nisu "na vuru" i da ne ulažu samo minimalni trud za maksimalni novac? Koliko uopće ljudi znate koji svoj posao rade sa strašću, a novac im je samo usputno sredstvo, ono s čim se kupi nekaj za jest i pokaz za bus? Koga bi vi platili da vam postavi centralno, da imate izbor? Ako hoćete još primjera, mogu vam objasnit zašto se brakovi raspadaju, zašto nastaju ekonomske krize, zašto svašta. Vratimo se mi na temu...
Ista identična stvar je s političkim odlukama i vodstvom države. Jednak se napor ulaže u uvođenje Bolonje na hrvatske fakultete kao i u postavljanje parketa u hrvaske kuće - taman dovoljan da platite.
Problem broj 5: pad kriterija
Za ovo nemam baš puno dokaza (čitaj: skoro uopće), ali gdje ima dima...
Polazišna točka je neosporna činjenica da na FER-u svaki predmet svake godine (od uvođenja novog sustava) prođe otprilike 70% studenata. I'd like to repeat that because it sounds vaguely important. Svake godine od svih studenata koji su upisali predmet, bilo koji predmet, njih 70% taj predmet i prođe. Nije bitno je li predmet u pitanju opaka Matematika 2 ili se radi o smiješnom Menadžmentu u inženjerstvu, 7 od 10 ljudi prolazi. Sumnjivo? I ja mislim. Priča se da je to politički presing sa samog vrha da se prolaznost održi (jer inženjera, kužite, fali). Neki kažu da se to zna, neki kažu da je to glupost. Još nisam čuo nekog profesora da se o tome raspištoljio, ali držim na oku par izglednih kandidata...
Zapravo, sad gledam podatke i ispada da je prolaznost bliže 80%. Kužite o čemu vam ja pričam?
Problem broj 6: znanje dovoljno za prolaz
Ovo je, kad situaciju pogledate iz perspektive poslodavca, toliko loše da vadite travaricu i čašu iz ormara. Ono što gore piše je bez ikakvog karikiranja i pretjerivanja gola istina: osoba koja prolazi s 2 može bez ikakvih problema postati magistar inženjer struke, s tim da ta dvojka znači da osoba u pitanju zna svaku drugu stvar koju su ju pokušavali naučiti na faksu. Daljnja šokantna činjenica: takvih dvojkaša ima odokativno 15 posto. Ne kažem da svatko tko ima dvojku iz jednog predmeta ima sve same dvojke na faksu, ali u Hrvatskoj se brižno njeguje kultura nerada (pogotovo među studentima), pa ljudi koji ciljaju na prolaz ima sasvim dovoljno. Štoviše, ima ih više od 15%, i tu se ubacuje zadnja šokantna činjenica, zbog koje poslodavac iz prve rečenice napušta čašu i okreće bocu okomito: zbog ocjenjivanja po Gaussu, većina onih koji prolaze s 3, pa čak i 4, ne znaju bitno više od onih koji prolaze s labudom, ili bar to nisu uspjeli pokazati u pet godina studiranja. Zna se dogoditi da je 75 od 100 bodova na predmetu dovoljno za ocjenu odličan. To je 75% znanja! Tri četvrtine! Dakle, da se na predmetu cijeli semestar uče četiri osnovne računske operacije, vi komotno možete proći o odličnom ocjenom bez da znate dijeliti! I ne šalim se, apsolutno je moguće ne naučiti jedan dio gradiva, i tako davati predmete - jer usmenih (barem na početku) nema, a i kasnije ne znače prolaz/pad, nego i oni nose neke bodove.
Naravno, to se u 6 mjeseci prakse na poslu sve "nadoštuka", a ako netko pazi na vas nećete ni napraviti pretjeranu štetu, ali koja je onda svrha visokog obrazovanja? Gdje je tu širina pogleda, kultura, i cijeli taj akademski dio priče? Tko odgovori dobije pet kuna...
Problemi pod ostalim brojevima
Ostale teme - kapacitet fakseva, prijemni, državna matura, korupcija, mišljenje javnosti, i hrpa ostalih - će biti pokrivene prije ili kasnije, ipak je ovo dosta za prvi post :)
Do sljedećeg puta, možda s kakvom vedrijom temom (mala je šansa...), pozdrav!
Post je objavljen 23.01.2009. u 18:50 sati.