Razmišljam što da napišem. Dogodilo se puno toga, ali ništa nije vrijedno spomena. Jednostavno se ne želim prisjećati prošlosti. Očito da nije bila bajna.
Umirem ovdje u dosadi nadajući se nećemu što će me probuditi. Želim doći k sebi. Imam osjećaj kao da se gubim, čudno. Imam puno želja, ali nijednu nisam ostvarila... žalosno. I kada sam blizu tome, moja psiha mi ne dopusti da... da sebi dopustim sreću.. recimo... Ali i koliko bi me to dugo 'držalo na životu'. Ništa ne traje viječno. Ništa, nikada.
Mislim da sam došla do točke kada više nemam što novoga isprobati, doživjeti. Život mi je dosadan... Mislim da to nitko ne želi. Ali evo, sve lošine svijeta kad tad dođu do mene. Jebemti.
Muče me razni problemi. Za večinu su krivi moji roditelji. Glupo mi je pisati o njima ali kada me jednostavno guše s glupim izjavama o mojoj budućnosti. Skoro pa su mi pobili svaku nadu da će mi budućnost biti dobra. Ne dao Bog da jednog dana budem kao oni... ne dao...
Čekam da se otopi ovaj snijeg, u nadi da će se s njim otopiti i sve ove lošine. Čekam da ponovno sunce obasja moju ulicu i da postane toplije tako da mogu izaći van s manje tereta tj odjeće na sebi i ostaviti ih u ormaru. Čekam ponovnu ljubav... Čekam nekoga, a ni sama ne znam koga.
A zašto sve ovo ? Ne znam... Tako valjda mora biti...
Post je objavljen 23.01.2009. u 15:58 sati.