Moj život, ja kao osoba i moj način života su prepuni raznih kontradiktornosti i nelogičnosti. Znam da na svijetu postoji većih tragednija od moje i da ima mnogo mnogo nesretnijih ljudi od mene, ali ovo je moj dnevnik gdje se bavim sobom i ljudima koji utječu na mene i koji me okružuju. Kažem dnevnik jer ovaj blog za mene ima tu funkciju. Ovo je moj javni dnevnik gdje pišem svoju dušu u dobru i u zlu.
Ne volim plakati, a plačem češće nego bi htjela. Zašto? Ne znam jednostavno mi se sve skupi i onda u tu potoci suza i dani i dani tuge. Sjetim se sveg što me žalosti inače i svega što me prije žalostilo. Sjetim se tad svih svojih najtužnijih događaja u životu. Sjetim se svojih doma i kako mi nekad nedostaju, sjetim se bake koju sam neizmjerno volila i bez koje mi je život bio dugo nezamisliv, sjetim se i djeda kojeg nikad nisam imala prilike upoznati kako treba jer sam još premala bila kad je umro, a htjela bih jer imam osjećaj da me volio najviše na svijetu. Sjetim se i dogovora kojeg sam imala s njom. Dogovora da ćemo nas dvije moju diplomu bogovski proslaviti, ali ništa od toga svega... Sjetim se i svih nesreća koje su mi se dogodile u životu i onda pomislim koliko moraš nesretan biti da ti se sve to dogodi u prvoj četvrtini tvog života. Sjetim se i svoje obitelji, svojih ukućana koji mi brige zadaju, ne smo meni već i drugima. Sjetim se kako neke od njih neizmjerno volim i poštujem, dok druge samo poštujem, ali isto toliko koliko ove druge volim te ne volim, naprotiv. Sjetim se i svih obećanja koja sam dobila od dotičnih i koja se nikad nisu i nikad neće ispunila. Sjetim se i truda koji ulažu u mene i nada koje polažu i onda mi padne na um što ako to ne opravdam i razočaram ne samo sebe, nego i njih koji toliko očekuju od mene. Sjetim se još i svega šta sam napravila drugima...onima koji su to najmanje zaslužili...onima koji me jedni od rijetkih vole i onima koji zaslužuju puno puno više nego što im ja nudim, al jednostavno ne mogu više...
Bojim se mraka, a najradije volim biti u sobi u mraku i tišini. Ne volim biti sama, a uživam u samoći. Volim biti sama pogotova kad sam u ovakvim trenutcima jer onda ne moram nikome ništa objašnjavati zašto sam takva i zašto opet plačem. Nije da mi smeta nečije društvo, ne nego jednostavno mi je lakše zatvoriti se u vjastitu čahuru i preći preko toga sama. Drago mi je kad me netko tješi u tim trenutcima jer shvaćam da je nekom stalo do mene, a opet to ne želim jer mi onda sam gore bude. Jer znam da je nekom stalo i znam da netko to primjećuje i kom to smeta, jer me inače nebi pokušavao utješiti i ukloniti moju tugu i suze. Volim biti sama i iz razloga što onda mogu sama sebe natjerati da napravim nešto za što bih inače trebala tuđu pomoć , onda rezultat tog više cijenim jer sam ga sama postigla. Volim biti sama i zato jer onda ne moram paziti što ću reći a da ne naljutim nekog ili da ga uvrijednim, jer ne volim kad se na mene ljute i kad moj odnos s nekim zahladi zbog nečeg što sam rekla ili je netko drugi rekao. Tuđa ljutnja ili razočaranje djeluje na mene na način da se još više izoliram i stvorim zid za protunabad istim oružjem.
Znam da se katkad za mene ne bi reklo da se to sve krije u meni i netko mi je jednom rekao da čak djelujem i hladano, al istina je zapravo u tom da moja čahura je hladna i distancirana od drugih i štiti druge ljude oko mene da ih ne povrijedim i da im ne smetam svojim pravim ja i da oni zapravo ne vide moje prave slabosti, jer djelujem da većina stvari nema utjecaja na mene, dok je istina sasvim drugačija. Jedna kriva riječ upućena meni ili nekom od mojih najmilijih, jedno ponašanje nekoga koje nije nimalo u skladu s prijateljskim ponašanjem...djeluje na mene kao talog pepela i zemlje koji se taloži na vulkan i polako ga izgriza dok on ne eksplodira...
Jesam li pogriješila što sam ovo pisala? Možda jesam možda nisam, ali mi je pomoglo na neki način da shvatim gdje sam i što sam i da shvatim samu sebe. Da shvatim način na koji funkcioniram, jer puno je lakše to sve gledati na ekranu ili papiru, nego kopati i tražiti to sve u sebi...
Post je objavljen 23.01.2009. u 15:43 sati.