Već spomenuti Haering smatrao je da je za razumijevanje Hegelove filozofije potrebno dobro poznavati razvoj njegove misli. On je inače pisac obimne monografije o Hegelu. Zaboravio je osnovnu pretpostavku Hegelove misli: da se ne može ispitivati razvoj nečega a da se ne zna što je to što se razvija i da nikakav razvoj u kvantitativnom smislu ne može dati cjelinu. Stoga ćemo mi naša predavanja o Hegelovoj nauci o čovjeku započeti pregledom sistematskog htijenja Hegelovog i to u onoj verziji kako nam je dana u posljednjoj (trećoj) redakciji, za njegova života, Enciklopedije filozofijskih znanosti 1830.
Dali smo okvire idejnog razvoja Hegelovog. Sada ćemo govoriti o strukturi njegove Enciklopedije kao onog završeno-zrelog dokumenta na osnovu kojeg treba razumjeti smjer razvoja Hegelovog – naravno uz ograde koje ćemo učiniti u toku predavanjâ.
Hegelov sistem, koji je mnogo više nego obična sistematika misli u smislu jedne od metoda formalne logike, koji je mnogo više nego zahtjev za konsistencijom, za povezanošću, za koherencijom itd. pojedinih stavova i koji također, nasuprot interpreta, je mnogo više nego pedagoško-pregledni način izlaganja misli, taj Hegelov sistem se dijeli na tri dijela: na znanost o logici, na filozofiju prirode i na filozofiju duha.
Ono što doista jest nema neki iznimni položaj među ostalim nego ono što doista jest jest sve u svojoj strukturiranoj, nužnoj cjelini. Stoga je Hegelova formula za istinu klasična formula i, na svoj način, u okviru metafizičkog mišljenja, nenadmašiva: Das Wahre ist das Ganze (Istina je cjelina). Ako je istina samo cjelina, a ne nešto što se može ovako ili onako naći, ovim ili onim parcijalnim metodama u istraživanju realiteta, onda je oblik sistema konstitutivan za znanost kao takovu. Reći znanost znači ujedno kazati sistem. Sistem dakle nije sistematika, sistem je unutrašnja potreba suvislog nizanja bitnih određenja svega što jest. Ovo sve-što-jest ne može se dobiti u nekoj intuiciji, u nekom na prečac danom pogledu na cjelinu, nego samo i jedino u raščlanjenom, diskurzivnom, ne intuitivnom nego diskurzivnom izlaganju cjeline.
Znanost logike, kao prvi dio ovog sistema, bavi se tom cjelinom, ukoliko je ta cjelina o sebi i za sebe u svom čistom obliku. Ako je definirao istinu kao cjelinu bitnih određenja svega što jest, onda je cjelina dostupna ne u intuiciji, ne u zoru, ne u zamjedbi, ne u predodžbi ili predstavi, ne u voljnom aktu, nego samo u pojmu. Jer pojam i nije drugo nego zahvaćanje cjeline u njenoj biti.
Pojam ima tri momenta: Opće, Posebno i Pojedinačno. Otuda pojam nije ono što se u običnoj formalnoj logici ili pak u psihologiji naziva, kao rezultat apstrakcije od Konkretnog, tipičnom predodžbom, nego je pojam razglobljena, raščlanjena cjelina, u kojoj je na djelu i ono što se u formalnoj logici naziva suđenje i zaključivanje. I ne samo to, nego i sadržaj suđenja i zaključivanja. I ne samo to, nego i osebičnost same predmetnosti. Odatle je pojam jedini instrument našeg mišljenja, da shvatimo cjelinu. Zbog toga ova izreka „Istina je cjelina“ znači isto toliko koliko istina je apsolutni pojam ili ideja.
Ono o čemu je u Hegelovoj filozofiji riječ jest ideja, ali ne u razlici od realiteta, nego realna ideja, ne u razlici od Pojavnog i Slučajnog, nego ideja u pojavi, reflektirana u sebi i u sebi zaokružena. Sve što jest, ukoliko nije efemerno drugobivstvo, drugobitak (Anderssein ) ideje, jest ideja u svom obliku o sebi i za sebe. Ako je istina cjelina, onda je put, a ne točka, slika dobivanja istine, i to put koji ima putokaz, telos, svrhu i cilj, te početak, ma kakav bio, u filozofiji jest ujedno i rezultat, jer u cjelinu ma gdje ušli moramo da ostanemo u krugu. Kao što svaka tačka kruga znači povratak tako i svako ulaženje u cjelinu znači dizanje početka filozofiranja na rang rezultata filozofiranja.
Ovaj apsolutni pojam, apsolutna ideja u svom čistom obliku, kao pojam, a ne kao priroda i kao duh, jest predmet znanosti o logici. Znanost logike dijeli se, prema momentima pojma o kojima sam govorio, na: na nauku o bitku, na nauku o biti i na nauku o pojmu u užem smislu .
Ako je cjelina u svojim logičkim određenjima ponajprije u svom čistom obliku, čistoća će se očitovati u tome da je prazna od sveg sadržaja, kao što to i obična predodžba misli o stvarima. Takvo najopćenitije određenje, takva najopćenitija misao, od koje nema ni jedne apstraktnije i ni jedne koja bi ju mogla nadmašiti, jest misao bitka (das Sein). Bitak je najopćiji, najapstraktniji, od sveg sadržaja oslobođeni pojam: on samo kaže da nešto jest, čak i više: ni ovo nešto nešto nije u pitanju, već samo ono jest.
Nauka o bitku se dijeli na tri dijela: nauku o kvalitetu, nauku o kvantitetu i nauku o mjeri.
Nauka o kvalitetu ponajprije razmatra taj i takav bitak, od kojeg mora poći svako mišljenje ukoliko želi da premaši svoju prazninu, jer njegova praznina jest u tom golom postavku bitka. Čisti bitak, čisto biti, to je isto, po sadržaju, kao i čisto ne biti ili Ništa. U međusobnom odnosu, biti i ne biti, bitak i Ništa daju bivanje. Jer biti, kao čvrsto, masivno Jest, dovedeno je u gibanje momentom Ničega, i gibanje nije drugo nego ono Ništa u bitku. Gibati se, bivati, mijenjati se može samo ono što ujedno jest i nije. U svojoj povijesti filozofije, zapravo filozofiji povijesti filozofije, ukazuje Hegel na to da i filozofija Zapada, koja za njega počinje, naravno, s grčkom filozofijom, ima taj problem na svom početku. To je problem kozmološkog razdoblja u kome se javlja i misao bitka i misao nebitka i misao praznog prostora i misao gibanja i mogućnost gibanja itd. Time pak što čisti bitak i čisto Ništa jesu jedno te isto u bivanju, bivanje iz apstraktnog bitka prelazi u specificirani bitak ili u Nešto. Drugim riječima, misao gibanja sadrži uvijek supoziciju konkretnog nečeg što se giba. Tako nauka o kvalitetu ima svoj drugi momenat, tubitak (das Dasein) koji u sebi sadrži ovo Nešto kao najopćiju određenost (Etwas), granicu i istinsku beskrajnost (die wahrhafte Unendlichkeit). Granica pak ima konačnost, promjenljivost ili lošu beskonačnost u sebi. Jer, šta je to Nešto u sebi kao određenost u rezultatu bivanja? To znači da je svako određivanje (a mišljenje nije drugo nego determinatio, određivanje) zapravo negacija i u negaciji postavljanje granica nečem, individualiziranje nečega. Nešto jest nešto zato što je Ništa u njemu. Razlike među stvarima dolaze, u primitivnoj predodžbi (kako Hegel misli da je primitivna) Grka od praznog prostora koji je među njima. No granica može biti samo kao vanjska granica; u tom smislu ona označava da je Nešto uvijek nešto konačno, nešto što se konačno giba, ili puka promjenljivost, da se stvari mijenjaju jedna u drugu. Ovakva puka promjenljivost, s kojim operira obično mišljenje kad kaže: pa sve se mijenja, dovodi do toga da je sve uvijek isto i da se u svojoj promjeni ostaje zapravo uvijek pri istoj granici. Ovakvo ostajanje uvijek pri istom u svojoj promjeni, naziva Hegel lošom beskonačnošću. Od nje se razlikuje istinska beskonačnost ili beskrajnost po tome što kakvoća, o kojoj je ovdje riječ, kvalitet, nema samo moment bitka i ovog specificiranog bitka, Nečeg, granice, koji se zove tubitak, nego je ujedno i bitak-za-sebe. To nije više bitak kojemu je granica izvan njega nego koji ima granicu u sebi, to nije više bitak koji nešto od nečega razlikuje i ređajući to Nešto jedno za drugim ima lošu beskonačnost, lošu beskrajnost, nego je to bitak koji ima u sebi svoju granicu i ovako usvojivši u sebi tu granicu, učinivši je za sebe, on je istinska beskonačnost. Ali ta istinska beskonačnost tu je samo najavljeno ono što će tek na kraju čitavog sistema doći kao istinska beskonačnost, jer istinska beskonačnost je zapravo ideja sama. Ne jedan apstraktni razvoj nečega što se od neznanog do neznanog razvija, nego krug znanja, pojma: istina je cjelina, to je prava beskonačnost. To što će, dakle, na kraju sistema razviti cjelinu pojma apsolutne ideje, to ovdje tek najavljuje. I budući da sve ostaje samo pri kvalitetu, na ovom nivou, potrebno je da se ispuni tek sadržajem ova beskonačnost, da bi ona doista bila takva istinska. Stoga bitak-za-sebe, ovdje najavljen, pada odmah u količinu, i nije drugo nego jedan, jedinica, punktum Nečega (jer to je jedan: apstraktna točka, apstraktno Nešto, i odmah s njim u vezi mnogo takvih apstraktnih Nešto, repulzija koja je već uvijek postavljanje ovih niza toga Jedan, konačno njihov međusobni odnos i veza, repulzija plus atrakcija). Ovako je sama unutrašnja misaona analitičnost i sintetičnost kategorije kvaliteta dovela do kvantiteta, koji se kvantitet postavlja u tri momenta: u svojoj čistoj kvantiteti, čistoj količini, u kvantumu i u stupnju. Čista količina, naime, jest ravnodušnost spram određenosti, ona je samo nizanje onih Jedan. Veličina pak je kontinuirana i diskretna, ona nije ravnodušna spram svojih pojedinih momenata. Konačno, od ravnodušnosti, kontinuiranosti i diskretnosti, moramo doći na misao da su svi ti Jedan zapravo u sebi jedinstveni. Tad imamo jedinstvo (Einheit). Jedinstvo nije o sebi drugo nego postavljeni, ograničeni kvantum. Ovaj, da bi bio specificiran u svom kvantitetu, količini uopće, mora biti nabrajan i u nabrajanju u jedinstvu međusobnom (jer inače ne bismo mogli nabrajati). On je nabrajanje i jedinstvo (Anzahl i Einheit). Na kraju krajeva, kvantum kao posredni momenat izmeđučiste količine i stupnja jest broj. Tek ti se javlja pojam broja. Sam stupanj jest ponajprije intenzivna veličina, pa onda beskrajni kvantitativni progres, i konačno zbir, odnos i veza kvantiteta. Odnos i veza između čiste količine, kvantuma i stupnja daje pravilo, što je prvi momenat trećeg elementa nauke o bitku, naime nauka o mjeri. Suprotno i posredno, u njemu reflektirano, jest neizmjerno (das Masslose). Konačno, kao određenje čitavog područja bitka, posljednji misaoni stupanj u logičkoj eksplikaciji pojma bitka, koji ujedno jest taj pojam sâm a nije tek u glavi, jest beskrajni progres mjere. U beskrajnom progresu mjere posredovan je međusobno kvantitet i kvalitet, i biti znači imati mjeru. Das Wahre ist das Ganze (istina je cjelina). Nije biti ni beskrajni progres, u lošem smislu riječi, loša beskonačnost na stupnju kakvoće, ni beskrajni kvantitativni progres na stupnju kvantiteta, količine, nego je beskrajni progres mjere. Biti može samo ono što ima u sebi mjeru. Bitak je mjera.
Vidite, ja sam vas ovdje vodio tačno putem Hegelovog kategorijalnog redosljeda i razvijanje jedne kategorije u drugu. Ono što kod toga morate imati uvijek na pameti jest ovo: sve takve postavke su zapravo misaone konkretizacije pojma, koji pojam o sebi ima momente Općeg, Posebnog i Pojedinačnog. Naprimjer, izabiremo: iz nauke o količini prvi stupanj, čistu količinu. Ta čista koičina se raspada, po Hegelu, na ravnodušnost određenosti, kontinuiranu i diskretnu veličinu i Isto mnogih, tj. jedinstvo. Ravnodušnost opće, kontinuirano i diskretna veličina, ili veličina uopće, posebno, i jedinstvo (Einheit) ono pojedinačno. Takvim redoslijedom se sve odvija. Jer ništa se drugo ne događa u ideji u njenom čistom obliku, tj. o sebi i za sebe nego da pojam misli sebe, i on misli sebe tako da se ujedno postavlja kao predmet svoje misli koji je strukturiran općenito, posebno i pojedinačno, i refleksija o tom predmetu koja je općenita, posebna i pojedinačna, i još više od toga, on je jedinstvo koje se samo eksplicira, tj. razvoj. Hegel, na ovom primjeru nauke o bitku vam to kažem, misli razvoj tako da se ono što je nešto već o sebi pretvara putem svoje eksplikacije u nešto što je o sebi i za sebe. Šta to znači? Razvijati, evolutio, ili, u daljoj logičkoj distinkciji, explicatio, šta je to? To je da nešto, ma što mi zamislili, da bi postalo onim što jest, mora da od „početka“ (pod navodnim znacima uzet početak jer se na radi o vremenu) već sadrži potencijalno sve što će aktualno biti. Ništa ne može u realitetu da se pokaže i da preko realiteta k sebi dođe a da već u sebi nema kao u klici ono što jest. međutim vidite, ove slike („klice“ itd, dijalektika se oko tih „klica“ kretala svojevremeno) ne pokazuju o čemu je tu riječ. Radi se o logičkoj strukturi odnosa potencije i akta, i ujedno esencije i egzistencije. Određujući se unutrašnje kroz tri svoja momenta općeg, posebnog i pojedinačnog, pojam ništa drugo ne čini nego ono što je već u njemu tako eksplicira ili tako razvija da će ono doći i do sebe i za sebe biti. Ova malo čudna terminologija vas ne treba pritom ništa smetati: „za sebe“ znači samo to da odnos razvijanja nije linearan (kao što to misli evolucionizam, na primjer u prirodnim naukama) nego da je krug: razvijati se, to znači postati onim što već uvijek jest o sebi, dakle postati onim što jesmo (na primjer u čovjeka: razvoj čovjeka nije u tome da on svaki dan dobiva drugu oznaku pa da je onda u sumi tih oznaka ono što je, nego razvoj je u tome da je svoju navlastitu mogućnost doveo u realitet na primjer; čovjek je, u ovakvom primjeru, biće koje ono što on jest o sebi pretvara u o-sebi-i-za-sebe, tj. postao je ono što je mogao biti). Vi znate da obična predodžba već se veže uz to da zamjera, bilo iz moralnih bilo iz nekih drugih razloga, čovjeku ono kad promaši svoju navlastitu mogućnost. To znači da i obična, svakodnevna predodžba operira istim onim teškim kategorijalnim aparatom, samo ne u čistom obliku nego na terenu predodžbe i predstave, kojim operira i Hegel kad određuje pojam, i to pojam onog Najapstraktnijeg, naime to da nešto jest, što ujedno znači da nije, i da ako jest i nije, onda biva. I ako to usvojimo, onda sve dalje slijedi ovako kako to pokazuje ta nauka.
Post je objavljen 23.01.2009. u 14:51 sati.