Ovih par dana krećem se u društvu sa starim frendom.
Nisam ga vidio dvije - tri godine, stoga imamo mnogo toga za ispričati jedan drugome.
Čovjek svuda oko sebe primjećuje policiju.
Na primjer: vozimo se u mom autu; a on svakih desetak minuta kaže: "Evo ih u ovom crvenom autu", "Vidiš onu trojicu koji kao šetaju", "I ovo je njihov auto", "Evo ti novi broj mobitela, onaj mi prisluškuju" i slično.
Profesionalna deformacija. Naime, čovjek je diler po profesiji.
Možda to "po profesiji" i nije prava riječ. Ispravnije bi bilo reči: postao je diler zbog potrebe koju je proizveo njegov način života.
Znate tu priču: zarade tu nema, pokrivate potrebe svoje ovisnosti, a bavite se veoma riskantanim i opasanim poslom, sredina u kojoj živite vas mrzi, a vaši prijatelji samo žele izvući neku korist od vas.
Vjerujem da za njega prijatelj poput mene, netko tko je s njime zbog njega samog, netko tko ne želi ništa i nikakvu uslugu... znači nešto posebno, nešto poput djeteta koji prima poklon od Djeda Mraza, ili snijeg koji počne padati za Božić.
No... , njegovo primječivanje policije počelo je djelovati i na mene.
Da li je to samo paranoja? I što to meni sve treba?
Mene je policija posljednji put zaustavila i pretresla davne '98 godine.
Prijateljstvo sa osobom poput njega je zadnje što mi u životu treba.
I što sada?
Pa reči ću svima, i vama, i policiji koja nas prisluškuje, i tajnim službama koje ovo čitaju, neka se zna:
"Pravo i dugogodišnje prijateljstvo važnije mi je od dobrog imiđa i "seoskog" ogovaranja!"
Možda sam u krivu, a možda i ne.?!?
Post je objavljen 22.01.2009. u 19:47 sati.