Iako sam se iz trgovine vratila s osam do vrha punih vrećica, ni Evan ni Bradin nisu mrdnuli prstom da mi pomognu. Naravno, nisam imala pravo prigovarati jer sam obećala da imaju potpuno pravo glumiti nadurenost dok ja u njihovu stanu stvaram božićno ozračje. Obećala sam sama sebi da ću im vratiti za to: otišla sam i kupila najveću moguću jelku za koju sam znala da će stati u stan. Evan je frknula nosom kad je vidjela dvojicu radnika kako mi pomažu dok sam im davala upute kako ne bi nešto oštetili prilikom unosa drvca u dnevnu sobu.
Nakon što su ga dečki smjestili, a ja ih ponudila hladnom pivom u znak zahvale i otpratila ih, bacila sam se na spremanje večere i pečenje kolača. Evan je to išlo na živce pa joj je Bradin predložio da odu negdje. Nisam pitala gdje jer sam pretpostavila da odlaze na motoru, a u ovom trenutku sam prezirala ta vozila.
Ostavili su me samu u praznom stanu. Nekad sam to smatrala blaženstvom, ali u ovo blagdansko doba bilo mi je jezivo peći kolače, u obliku malih čovječuljaka, bez popratnih pjesama. Pošto sam odbila sama sebi pjevati, znajući koliko loše zvučim (iako sam to odbijala javno priznati, glumeći kako sam uvjerena da imam glas ko Janis Joplin), namučila sam se paleći onu odvratnu kutiju koju bezjaci nazivaju TV. Od svih tih silnih tipki, pojma nisam imala koja zapravo pokreće tu stvar.
Nakon što sam postiskala svaku tipku po redu, a jedna od njih je uključila tu stvarčicu, zadovoljno sam se nacerila vidjevši da se TV upalio baš na nekom muzičkom kanalu gdje je Shakin Stevens maskiran u Djeda Božićnjaka pjevao Merry Christmas. Zaključivši da se snalazim sasvim dobro za jednu vješticu koja nikad nije izučavala Bezjačke studje, vratila sam se kuhanju.
Znajući da je Evan vegiterjanka, kupila sam kuharicu 25 božićnih jela za vegiterjance. Gadilo mi se svako od navedenih delikatesa jer je sadržavalo povrće koje ja, blago rečeno, nisam podnosila, no odlučila sam se žrtvovati, kao i uvijek, za svoju voljenu šogoricu. Kolačiće sam pripremila po bakinom receptu jer sam znala da ih Bradin samo takve voli, no muffine sam začinila po vlastitu ukusu. Znala sam da će sve biti pun pogodak, pogotovo s obzirom da sam ja glavni (i jedini) kuhar.
Jelku sam okitila s kuglicama na kojima je bio motiv djeteline ili pak irske državne zastave, a na vrh bora sam, umjesto tradicionalne zvijezde, stavila lutku s likom Svetog Patricka. Čak sam si dala truda da napravim i jaslice, a na kamin nisam objesila čarape, nego lanac napravljen od čepova Guinessa. Sve je bilo gotovo u vrijeme kad su se Evan i Bradin vratili.
„Zdravo“, samodopadno sam ih pozdravila, vadeći lazanje za sutra iz pećnice.
Evan se osvrnula po stanu. „Ovdje izgleda kao da se Djed Božićnjak pobljuvao.“
Namrštila sam se. „Goni se Evan! Pa pogledaj malo bolje!“
Evan se približila jelki i promotrila kuglice. Tek tad se izvijeno nasmijala. „Mogla sam si i misliti! Irski ponos!“
Za to vrijeme, Bradin je njuškao po kuhinji i gurnuo nos na svaki pladanj. Zbog toga sam ga ritnula nogom u guzicu, ali nije primjetio jer se upravo divio bakinim keksićima.
„Čak nisi tako loša kuharica“, s nezadovoljstvom je morao primjetiti. „Da muškarci nisu gamad, rekao bi ti da si spremna za udaju.“
Podigla sam obrvu. „Ti su muškarac.“
Privukao je stolicu bliže sebi i naopačke sjeo. „Ko što rekoh, svi smo mi gamad.“
Nasmijala sam se i zagrlila ga. Iako je ukočeno stajao, emotivno nesposoban da uzvrati normalan zagrljaj, barem me na brzinu poljubio u vrh glave i odmaknuo se od mene.
„Nemoj mi se sad tu raspekmeziti“, zamolio me. „Usput, Bailee me zamolila da ti kažem kako će nam se i ona pridružiti.“
Zapljeskala sam rukama. „Super! Imat ćemo pravu večeru! Poslije možemo i na polnoćku, a poslije...“
Nisam uspjela dovršiti rečenicu jer me prekinulo gromoglasno smijanje Evan i Bradina. Izbeljila sam se i pohitala u sobu da se presvučem. Tad sam se sjetila onih poklona namjenjenih Bradinu i Evan što sam ih sakrila na dno mog putnog kovčega. Praktički sam odskakutala s njima do jelke i stavila ispod. Nijedno on njih nije trzalo što me stvarno počelo živcirati. Ako uskoro netko ne počne dijeliti moj božićni entuzijazam, lupit ću glavom o zid.
„Samo da znaš“, iznenada se sjetio Bradin. „Bailee je budist, tako da ne očekuj od nje štovanje božićnih običaja.“
„Pa zašto onda dolazi ovamo ako ne slavi Božić?“ namršteno sam upitala, tek tad se sjetivši kako je Bailee praktički stalno ovdje u stanu.
Bradin je slegnuo ramenima. „Da se dobro najede. Baš kao Evan i ja.“
Oglasilo se zvono na vratima i taman sam imala vremena da Bradinu napravim grimasu prije no što sam otišla pustiti Boi u stan. Došla je odjevena u žutu tuniku s motivom suncokreta i žutim martama koje su se sjajile. Ponosno mi ih je pokazivala, skidajući kaput.
Uputila sam je, kao i Bradina i Evan, do svečano postavljenog stola. Bila sam razočarana jer nitko nije pohvalio moju dekoraciju, no morala sam se zadovoljiti njihovim mljackanjem kao odgovorom na to je li večera ukusna. Pošto sam sama bila naviknuta na moje genijalno kuhanje, nisam se toliko gutila u prežderavanju kao ostali. Bradin i Evan, koji većinu vremena ionako žive od dostave, ovo su smatrali gozbom. Bailee je pak pojela sedam muffina za redom prije no što sam je morala nagovoriti da uzme preostala dva. Živciralo me Evanino hladno držanje, ali nastojala sam to zatomiti. Nisam željela da mi išta pokvari Božić.
„Je l' možemo sad otvoriti poklone?“ napravivši facu tužnog šteneta, zatreptala sam očima i upitala molećiva glasa.
Bradin je zijevnuo. „Šta se to ne radi na božićno jutro?“
Namrštila sam se. „S obzirom da sam ja jedini vjernik u prostoriji, mislim da si mogu dopustiti malo luksuza.“
Skočila sam sa stolice i doskakutala do jelke te zgrabila tri poklona. Potom sam pažljivo doplesala do stola, pazeći da nešto ne razbijem. Prvi poklon sam pružila Bradinu. Polako ga je odmotao, bez pokazivanja ikakvih emocija.
„Van Morrison?“ iznenađeno je izustio, a potom okrenuo CD koji je držao u rukama na njegovu poleđinu. „U razdoblju od 65. do 88.?!“
Izvijena osmijeha sam zakimala glavom. „Sjetila sam se da si jednom spomenuo da je to najbolje razdoblje njegova stvaralaštva.“
„Da, ali to sam rekao samo jednom i to prije mnogo godina“, Bradin je i dalje djelovao iznenađeno što je bilo pravo osvježenje s obzirom da je on rijetko pokazivao bilo kakve emocije osim flegmatičnosti.
Slegnula sam ramenima. „Za razliku od tebe, ja obraćam pozornost na to što ljudi pričaju.“
Ostavila sam svog brata da se i dalje divi unikatnom CD – u koji je dugo priželjkivao i pružila sam Bailee njezin poklon.
„Ja ne slavim Božić“, podsjetila me.
„Nema veze“, nacerila sam se. „Ja jednostavno volim kupovati pokone.“
Bailee je slegnula ramenima i otvorila svoj poklon i to s malo više žara od Bradina. Slijedeće čega se sjećam nakon toga jest da mi se zacrnilo pred očima od jačine njezina zagrljaja. Naime, njezin poklon je sadržavao dvije ulaznice za koncert Boba Dylana. I dok je ona izražavala svoje oduševljenje hiperventiliranjem, duboko sam udahnula i pružila treći poklon osobi za koju sam znala da će ga prihvatiti s najviše negodovanja.
Evan je svoj poklon otvorila jako sporo. „Ovaj...hvala.“
„Jim Morrison: Divljina?“ Bailee je upitala, čitajući naslov s knjige koju je Evan držala u rukama.
Bradin se namrštio. „Kako to da svake godine Evan pokloniš neku knjigu?“
Slegnula sam ramenima. „Eto tako. Ali mislim da će joj se ovogodišnja sviđati.“
„Hvala Alexis“, još se jednom zahvalila.
Pljesnula sam rukama. „Dakle, sad bi bio red da i vi mene darujete!“
Bailee se nasmijala i otišla do stalka za jakne te iz svog kaputa izvadila lijepo umotani paketić. Stavila ga je ispred mene.
„Od svih nas je“, napomenula je. Frknula sam nosom. Kladim se da su Bradin i Evan bili prelijeni sjetiti se kupiti mi išta pa im je Bailee odlučila napraviti uslugu dopustivši im da dijele s njom njezin poklon meni.
Protresla sam kutiju i začula zvuk iznutra. Malko sam izbeljila jezik i prislonila kutiju desnom uhu. „Je l' nešto jestivo unutra?“
„Provjeri“, Bailee mi je namignula.
Poskočila sam na stolici, ciknuvši poput miša. Papir je odletio na sve strane, a mašnu sam šutnula u najzabačeniji kut stana. Sve, samo da bi se dokopala one predivne, obilne, masne, debele i velike kutije mojih najdražih pralina. Sekundu poslije, lice mi je bilo umrljano čokoladom, a Bradin me gledao s izrazom gađenja i nevjerice.
„Tražit ću DNK potvrdu da smo nas dvoje zapravo u rodu“, prokomentirao je, gledajući kako doživljavam nirvanu sa svakim komadićem pralina.
„Kad završiš s objedavanjem, ostalo ti je još poklona ispod jelke“, podsjetila me Bailee, staviši noge na stol i prekriživši ih. Na taj način je dobila dobar pogled na svoje sjajne žute marte koje su se caklile pod svjetlošću lampe.
Ispostavilo se da je čak i bilo onih ljudi koje je briga za mene, za razliku od Bradina i Evan. Maggie i Draco su mi poslali srebrni privjesak u obliku zmije – simbol Slytherina uz poruku kako i oni uživaju u svojim praznicima u Finskoj; Roxy mi je poslala kutiju pralina (još jedna!) te Museov logo, Robin me uspjela razveseliti papučama u obliku čupavih ovca koje su izgledale identično kao moja pernica, Misty mi je, uz Engleski pravopis (ha – ha, jako duhovito), poslala i majicu s otisnutom djetelinom, a moj najdraži Semmy se isprsio najviše od svih. On mi je, naime, uz starke s irskim motivima poslao i uvećanu sliku njega i mene kako goli trčimo po njegovu dvorištu i vičemo: „Nudisti su zakon!“.
Posljednji je poklon bio Zabinijev. On se čak potrudio da mi napiše i poruku: Ej Alexis! Želim ti sretan Božić i sve što ide uz to, bla bla bla... Uglavnom, pogodi što! Nećeš vjerovati, ali moja mila majčica je uspjela od dobrog starog Bagmana izmusti karte za uobičajenu starogodišnju utakmicu i to u SVEČAJNOJ LOŽI! Zvao sam Roxy da ide sa mnom, ali je Amelija ne pusti. Očito drži do tradicionalnih blagdana ili čega već. U svakom slučaju, šaljem ti tri ulaznice. Jedna za tebe, a dvije možeš nekome darovati. Dolazim po tebe 31. rano ujutro pa budi spremna. I ponesi rekvizite: kad Irska razvali Britancima guzice, trebat će ti nešto čime ćeš pokazati ponos. Vidimo se! Blaise.
Zurila sam u pismo s izrazom šoka i nevjerice na licu. Potom sam odložila pergament i zavirila u omotnicu u kojoj je pismo stiglo. U njoj su se, kao što je Zabini napomenuo, nalazile tri ulaznice. Ciknula sam od sreće i zapljeskala rukama. Potom sam ustala i dotrčala do Bradina te mu zamahnula s ulaznicama pred očima. Odmah ih je razrogačio.
„Odakle ti to?!“
Ponosno sam se isprsila. „Nisam ovlaštena da odam svoje veze.“
„Alexis, ozbiljno te pitam“, Bradin je suzio oči, pogledom prateći ulaznice s kojima sam plesala po prostoriji.
Prekinula sam svoj pobjednički ples i uzdahnula. „Zabini mi ih je darovao.“
„O čemu se radi?“ upitala je Bailee, ustiju punih čokoladnih muffina.
„Ići ću na utakmicu Irska protiv Engleske!“ pobjedonosno sam uzviknula. „Znaš onu koja se tradicionalno održava svake godine na Staru godinu u humanitarne svrhe. Ove godine iznos prikupljen od ulaznica ide Bolnici Svetog Munga.“
„Ali te su ulaznice rasprodane istog dana kad su puštene u prodaju!“ zaprepastila se Bailee.
„Točno tako. Odakle ih je Zabini nabavio?“ Bradin je i dalje djelovao sumnjičavo.
Ruke sam stavila na bokove. „Njegova stara je podsjetila Bagmana da joj je još uvijek dužan tri vreće galeona“, zasmijuljila sam se. „Obećala je da će mu produžiti rok za isplatu ako joj nabavi karte.“
„Pa“, polako reče Bradin, pažljivo ustajući sa stolice. „Tri su ulaznice. Jedna je tvoja. Kome ćeš dati druge dvije?“
Polako sam mu se približila i primakla ulaznice njegovu licu. „Dvjema osobama koje volim skoro jednako kao i praline“, zaigrano sam prošaptala i udaljila se od njega za korak, a potom se zaderala: „Misty i Seamusu!“
Bailee se pukla smijati, a sekundu poslije i ja skupa s njom. Izraz razočarenja na Bradinovu licu bio je poražavajuć. Vjerojatno je smatrao da sam mu uskraćivanjem ovakve prilike nanijela osobnu nepravdu.
„Ne brini se, braco! Toliko ćemo se slikati da će ti se činiti kao da si cijelo vrijeme bio s nama“, zadirkivala sam ga, nastavljajući svoj ples po sobi.
Post je objavljen 22.01.2009. u 15:15 sati.