Bio je to hladan početak prosinca.... Krojačica Rosa Louise McCauley Parks, kćer Jamesa, stolara i Leone McCaleyu, učiteljice je sjedila u busu daleko od ledena vjetra što šiba lice i pahulja koje su počele padati s neba.
Ubrzo je bus stao i u njega je ušao bijeli čovjek. Vozač autobusa je naredio Parksovojda se ustane bijelcu kako bi on mogao sjesti. Međutim, Rosa je to odbila....
Od tada ništa više nije bila isto.
Još kao mala, Rosa je u busu gledala simbol razdvojenosti crnog i bijelog svijeta u Americi.
Dok su bijela djeca busom išla u školu u Pine Levelu, crna djeca su pješačila. Svakoga dana bi ih uskovitlana prašina umila po licu dok bi bus projurio kraj njih. No to je bio način života....
Nakon slavnog 1. prosinca 1955. Rosa je uhićena. Suđeno joj je za građanski neposluh a to je pak rezultiralo bojktom autobusnog prometa u Montogomeryu. Taj je bojkot iznjedrio cijeli pokret za ljudska prava na čelu kojeg je bio novi vođa u usponu, Martin Luther King Junior.
Danas je Amerika okrenula novu stranicu u svojoj povijesti birajući Obamu za predsjednika. Dio parade koja je uslijedila,bio je i bus iz kojeg je krenuo Pokret za ljudska prava. Amerika je danas svjesna uloge koju je Rosa imala.
Rosa je učinila nešto sasvim obično. Rekla je obično 'ne'. Gledano iz mnogo većeg konteksta, ona je učinila nešto spektakularno, rekla je 'ne' sustavu! NE segregaciji! NE ponižavanju! Ona je rekla DA pravima crnaca. DA jednakim pravima za sve. Tada je to bio presedan, danas je to 'president'.
Tko je u Hrvatskoj danas sposoban reći 'ne' sustavu koji očito radi protiv svojih građana? Ima li takvih?
Evo dok pišem ove retke nosim na sebi majicu GONG-a i mislim si...što to znači? Što to uopće znači?
Rosa.... ovo pišem tebi u čast! Ali ovo pišem i svima vama.... Ovi reci sve više naliče na epigram na našem grobu! Grob hrvatskog naroda.... Možete li to zamisliti? Sve više sami sebe zatrpavamo i upravo je nevjerojatna činjenica da sebi kopamo grob brže nego što nam ga mogu 'neprijatelji' iskopati!
Rosa je uzela lopatu u svoje ruke i počela otkopavati grob crnačkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ja sam svoju lopatu uzeo u ruke. I kopam... Tko će još? Bojite se žuljeva na rukama? Kapi znoja ili iverja koje će vam se zabiti u ruke? Iverje ostaje u prstu kao ožiljak koji nas podsjeća na rad, na pobjedu.... Hoćemo li ostati doma dok kiša pada i lopatu spremiti u garažu?
Kiša je padala i onog dana kada je nekolicina facebook freakova pokušala organizirati prosvjed protiv svega što su se sjetili! Prosvjed je propao jer su ljudi ostali doma....
I bolje...jer prosvjed je taj bio loše osmišljen i iz krivih razloga pokrenut. Ali ipak je ukazatelj političke kulture hrvatskoga naroda...
Nema skrivanja dok kiša pada! Treba se snaći i otvoriti kišobran! Ako ga nemaš, stani pod susjedov.
Rosa je umrla tek prije 4 godine.... Svježi je to podsjednik i dalje na borbu koja nas sve očekuje. Neki će okrenuti pogled na drugu stranu, a drugi će biti utopljeni u svojoj usamljenosti protiv nepravde.
Ustani narode na pametan način. Prosvjedi su alati francuske revolucije i 1848. Danas se traži ažurnija borba. Traži se odlučnije NE!!! Pametnije prije svega....
Mediji vam kroje pamet puče od Jadrana do Dunava! Mediji vam peru mozgove...glancaju vam ploču na grobu! A ne moramo čekati 1000 godina da bi kamen popucao i oslobodio nas...
Što ste vi?
Ja sam Rosa Parks...
Post je objavljen 22.01.2009. u 13:01 sati.