Marketing
Paris - part II
Znamo da je Paris veliki modni centar, tamo započinju sezonski trendovi, što se po ljudima na ulici ne bi reklo. Dapače, uvijek imam dojam da su vani svi daleko , daleko manje opterećeni izgledom, markama i svakodnevnim outfitom nego kod nas 
. Mnogi djeluju kao da im je potpuno svejedno kako izgledaju pa hodaju u odrpanoj odjeći i obući koja se kod nas jako, jako rijetko vidi.
Samo sam za vrijeme pauze za ručak kad mnogi izmile sa svojih radnih mjesta na ulicu i restorane, vidjela nešto sređenije žene. Nose se minice , crne čarape (guste i prozirne), cipele, kratki kaputi. Tek tu i tamo sam vidjelu neku ženu u čizmama iako je zapravo temperatura stalno bila više zimska nego proljetna, do 5 C. Jako vole nositi i štofaste hlače, vestice i dosta nakita.
Svugdje su velika sniženja ali nismo baš puno šopingirali, jer nam to nije ni bio cilj. Prvi put da sam tamo ,a da nisam kupila cipele , jer su me se od sve ponude svidjele samo jedne ali su i na sniženju bile preskupe.
Kupila sam kratki, strukirani , roza sako, jedan šal, nešto malo preparativne kozmetike i knjige. Obožavam pariške knjižare (prokrstarila sam ih desetak), a mi smo odmah kraj hotela imali jednu veliku koja je imala ogromna sniženja i bila bih svašta kupila samo da sam mogla toliko nositi (u koferu doma), pa sam uzela samo zgodnu knjižicu o provansalskim travama sa receptima naravno + jednu kuharicu čokoladnih slastica koju još nisam pomno proučila pa ni recepti još nisu isprobani i jedna knjigu o mundanoj astrologiji.
I slikovnicu za Vitu. Njemu smo zapravo najviše nakupovali, nešto malo slatkiša samo zbog zgodnih pakiranja, maketu Tour Eiffela koju sam ja morala složiti jer mužić nije imao živaca, da on ima predebele prste, ma da. Nemam ni ja baš afiniteta za pipkave stvari ali netko mora, eh. I najvažniji poklon – TGV. Vlakovi su mu najdraže igračke al smo ga jedva našli, u Galeries Lafayette na odjelu igračaka koji je prekrasan. Ima jako , jako puno drvenih igračaka, cijeli odjel i puno drugih edukativnih igračaka. Zapravo je izbor potpuno drugačiji nego kod nas i u usporedbi s tim je Turbo Limač obično sranje 
.
Na blagajni je bio popriličan red jer svakog kupca pitaju da li treba zamotati kao poklon al' nitko nije cupkao i grintao, jer to je tamo tako, svi prilično ležerni i usporeni 
, u dućanu, na pošti, itd. Al' nas je dostava razglednica iznenadila brzinom, neke su stigle u Zagreb drugi dan nakon slanja 
?! Tak da je i Viti razglednica došla prije nego što smo se mi vratili.
Mužić si je kupio samo kuharske uniforme, a kupili smo i dosta sitnica za kuću, te nešto suvenira ako se sirevi mogu tako nazvati. No i meni je draže dobiti jestivi suvenir 
.
U jelu , a bogme i vinima smo baš uživali 
. Hranili smo se na svakakvim mjestima, od zalogajnice kraj hotela koja je stalno imala veliki promet iako je bilo još 5-6 restorana oko nje, pa smo bili sigurno da ništa nije od prekjučer npr . do prestižne kavane Cafe de la paix gdje sam jela valjda najskuplji kolač u životu ali i jedan od najfinijih (tijesto od bjelanjka, na to krema od limuna, pa krema od vaniljije, pa pjenica od lješnjaka i jedan prženi, ušećereni lješnjak). Sve što smo tamo probali je bilo mmm, od ambijenta, usluge, hrane, kolača, čak je i kava bila OK . što je u Francuskoj rijetkost, barem za moj ukus.
Nije da se nismo turistički i nasanjakali, jesmo, prvu večer, kao da smo prvi put jadni u Parizu, pa gladni i umorni završili u nekom restoranu na St.Germainu gdje smo debelo preplatili to što smo naručili. 
Ali svugdje se dobro jede. Nama se najviše svidjelo na Maraisu gdje stvarno ima bezbroj restorana svih mogućih kuhinja.
No ono što je bila glavna meka za pasti oči , a jednom smo i tamo ručali je gastronomski odjel u Galeries LaFayette. Cijeli kat posvećen hrani i vinima. Napravljeno kao veliko samoposluživanje u sklopu kojeg ima kao malih restorana sve različite tematike ; morska hrana, grčka kuhinja, pršuti i sirevi, istočnjačka kuhina i jos gomila, gomila toga, sve tako prekrasno izgleda da smo pasli oči svaki dan, a i pomazili nepce.
Na odjelu s voćem nema čega nema iako naravno ne bih kupila ni jagode ni trešnje ni marelice ni kupine u ovo doba godine jer se trudim jesti sezonsko voće i povrće ali volim kada postoji izbor.
Odjel sa začinima i čajevima kao na pravoj tržnici, sve otvoreno, pa važu i pakiraju u male vrećice koliko tko želi.
O slasticama ne znam što se može reći osim superlativa, izbor je takav da izabereš svaki dan jedan ne znam koliko bi dana tj mjeseci trebalo da probaš sve.
A tek sirevi…baš sam pogledala jednu marku koje ima i u našim dućanima, kod nas je nema ispod 40 kn, a tamo taj isti sir košta maksimalno 2,5 EURA !
Dakle više nego duplo jeftinije i to u maloprodaji, a uvoznik ga kupi po veleprodajnoj cijeni, a ni transport ni carina ne koštaju ni približno toliko da bi takva cijena bila opravdana.
Pamtimo i vina, pamtimo…mene male količine (čaša) obore, osobito ako ga popijem tijekom dana, navečer je već bilo bolje 
.
Cvijeće je za naše pojmove strašno skupo ali ljudi ga kupuju.
Kozmetika istih cijena kao u Zagrebu ali parfemi sasvim sigurno nisu iste kvalitete. Ne sjećam se kad sam kod nas zadnje kupila parfem koji bi mi se dugo držao na koži, a tamo na aerodromu jednom špricnula na ruku Guerlenov L'Instance koji je mirisao čak i pola 11 navečer nakon tuširanja.
Bili smo i u kinu. Taman je počeo igrati novi Belmondov film ; nije da mi je to neki omiljen glumac ali je tipičan francuski, sad već strašno star i bogme ružan, to je uvijek i bio. 
„Un homme et son chien“ (Čovjek i njegov pas), drama o starosti, tužan film sa recimo sretnim završetkom.
A gledali smo ga u kino dvorani veličine našeg nekadanjeg „Jadrana“ ili „Griča“, mala dvorana, mekani, udobni plišani crveni stolci, sjedala bez numeriranja, malo platno, ništa ne trešti, divota. Iako nije da ne volim nova kina ali malo fale te male dvorane bez specijalnih efekata. A i kasijer na izlazu ljubazno poželi ugodan ostatak večeri.
Vratili smo se sa kubanskom rukomentnom reprezentacijom i bogme da njih nije bilo , tko zna kuda bi sletjeli, jer kad smo ušli u avion nam je rečeno da je u Zagrebu jaaaako loše vrijeme (samo magla, kaj, to je normalno za iskusne pilote 
) i da ako nećemo moći sletjeti tamo , budemo u Trstu ! Srećom smo mislim da ponajviše zahvaljujući rukometašima ipak sletjeli na Pleso 
Post je objavljen 22.01.2009. u 10:40 sati.