Pregled posta

Italo Calvino

Odnos između filozofije i književnosti je borba. Pogled filozofa prolazi kroz neprovidnosti svijeta, briše mu mesnatu gustoću, svodi raznovrsnost postojećeg na mrežu odnosa između općih koncepata, ustanovljava pravila s pomoću kojih jedan određen broj pješaka krećući se po šahovskoj ploči izvodi, možda beskonačan, broj kombinacija. Dolaze književnici i apstraktne šahovske figure zamjenjuju kraljem, kraljicom, konjima, topovima, s imenom, s određenim obličjem, skupom kraljevskih ili konjskih atributa; umjesto šahovske table rasprostiru prašnjava poprišta boja ili uzburkana mora; evo kako su raspršena pravila igre, evo kako se malo-pomalo otkriva drukčiji poredak od onoga kojeg su ustanovili filozofi. Ili: oni koji otkrivaju ta nova pravila opetovano su filozofi što se dižu na novo osvajanje da bi pokazali kako je operacija književnika svodiva na jednu od njihovih operacija; da su određeni topovi i lovci samo preobučeni opći koncepti.

I tako se nastavlja disput, svaka od strana uvjerena je da je učinila korak naprijed u osvajanju istine, ili bar jedne od istina, a istodobno znajući da je osnovna materija njezinih konstrukcija jednaka osnovnoj materiji one druge: riječi. No riječi, kao i kristali, imaju lica i rotacijske osi s različitim osobinama, i svjetlost se različito prelama ovisno o tome kako su kristali-riječi usmjereni, ovisno o tome kako su polarne ploče izrezane i postavljene jedna prema drugoj. Opozicija književnost-filozofija ne zahtijeva da bude razriješena; naprotiv, samo ako je držimo permanentnom i uvijek novom, jamči nam da se skleroza riječi neće nad nama zatvoriti poput ledena poklopca.

Rat je to u kojemu se dva protivnika ne smiju nikada izgubiti iz vida, ali niti održavati odveć bliske odnose. Književnik koji želi konkurirati filozofu, tako što upušta svoje likove u dubokoumne raspre, u najboljem slučaju naposljetku uspijeva vrtoglave visine misli učiniti nastanjivim, uvjerljivim, svakodnevnim, ali ne može nam priuštiti udisanje zraka velikih visina. Zasigurno, taj tip književnika pripada prvim desetljećima našega stoljeća, epohi Pirandellova kazališta rasuđivanja i Huxleyovih romana punih intelektualnih konverzacija, i danas nam se čini daljim no ikada. I intelektualni roman, roman-raspra nestao je; onaj tko bi danas pisao novu Začaranu goru ili nekog novog Muža bez svojstava, ne bi pisao roman, nego esej iz povijesti ideja ili iz sociologije kulture. Na isti način, filozofija odveć ogrnuta ljudskim obličjem, preosjetljiva na neposredni trenutak i onaj proživljeni, predstavlja manji izazov za književnost od apstrakcije metafizike ili čiste logike.

Fenomenologija i egzistencijalizam graniče s književnošću preko ne uvijek jasno označenih granica. Može li filozof-književnik baciti na svijet novi filozofski pogled koji bi istodobno bio novi literarni pogled? Za časak, kad protagonist Mučnine promatra svoje lice u zrcalu, to može biti moguće; no najčešće se u svome djelu filozof-književnik pojavljuje kao filozof koji ima u svojoj službi književnika, spretnoga do eklekticizma. Književnost egzistencijalizma presušuje, jer nije uspjela sebi pribaviti vlastitu književnu strogost. Samo kad književnik piše prije filozofa koji ga tumači, književna će strogost poslužiti kao uzor filozofskoj strogosti: premda su književnik i filozof suživljeni u istoj osobi. Vrijedi to ne samo za Dostojevskog i za Kafku nego i za Camusa i za Geneta.

Imena Dostojevskog i Kafke vode nas do dva najveća primjera u kojima se autoritet književnika – odnosno moć prenošenja nedvosmislene poruke jednom posebnom intonacijom jezika-govora i posebne deformacije ljudske figure i stanja – poklapa s autoritetom mislioca, na najvišoj razini. Što znači da su „čovjek Dostojevskog“ i „čovjek Kafke“ promijenili sliku o čovjeku i za one koji nemaju posebnu sklonost filozofiji, koja stoji – manje ili više eksplicitno – iza ove predodžbe. Književnik našega vremena koji na toj razini autoriteta može stajati uz ovu dvojicu jest Samuel Beckett. Slika koju danas imamo o čovjeku ne može ne računati na negativnu apsolutnost „Beckettova čovjeka“. Treba reći da je davanje filozofksih etiketa književnicima (što je Hemingway? biheviorist; što je Robbe-Grillet? analitički filozof) vrsta društvene igre, kojoj bismo mogli oprostiti neutemeljenost samo kad bi bila vrlo duhovita, a nije. Koliko je puta potrošeno Wittgensteinovo ime, u svezi s književnicima kojima je bilo zajedničko jedino nemanje nikakve sličnosti s Wittgensteinom? Odrediti tko je književnik logičkoga pozitivizma, mogla bi biti lijepa tema za neki internacionalni kongres Pen-kluba. Glede strukturalizma, bolje je pričekati, nakon sjajnih rezultata postignutih na raznim poljima, osnivanje koliko jedne njegove filozofije, toliko i jedne njegove književnosti.

Tradicionalni teren za zagrljaj filozofije i književnosti jest etika. Ili bolje: etika je gotovo uvijek bila alibi da se filozofija i književnost ne gledaju izravno u lice, sigurne i zadovoljne što se mogu lako usuglasiti u zajedničkoj zadaći podučavanja ljudi krepostima. Bila je to zla književna sudba praktičnim filozofijama, nadasve marksizmu: vući za sobom jednu ilustrativnu i nagovarateljsku (esortativa) književnost koja nastoji filozofsku viziju svijeta učiniti prirodnom i bliskom spontanim osjećajima. Gubi se tako prava revolucionarna vrijednost filozofije, koja se sva sadrži od bockanja i trenja, od remećenja zdravorazumskog mišljenja i osjećaja, od nasrtaja na bilo koji način „prirodnog“ mišljenja.

Definicija marksističkog književnika može se doista odnositi samo na Brechta, koji, u opreci prema službenoj etici i estetici komunizma, nije promatrao površinu „realizma“, nego logiku unutarnjeg mehanizma ljudskih odnosa, preokretanja vrijednosti; objelodanjivao je jednu antikreposnu pedagogiju. Danas – u Njemačkoj, u Italiji i, pomalo, u Francuskoj – u književnosti „nove ljevice“, koja se pozivlje na marksizam, odričući se „realističke“ i pedagoške ilustracije, postoji struja koja nastavlja uzimati Brechta za učitelja, jer je bio poučan na paradoksalan, provokativan način; za drugu struju, međutim, marksizam jest i mora biti samo svijest o paklu u kojem živimo, a onaj tko teži upućivanju na putove spasa, oduzima snagu toj svijesti; za njih je revolucionarna književnost samo književnost apsolutne negacije.

Istodobno, čini se da je već jasno kako, ako je istina da filozofi, nakon što protumače svijet, moraju ga mijenjati, također je istina i da ako za časak prestanu ga tumačiti, ne uspijevaju više ništa mijenjati. Dogmatizam je izgubio teren; očekivanje da će uspjeti pronaći neku skrovitu istinu u otuđenim ideologijama, danas objedinjuje bivše sektaše i neokstremiste.

To se stanje širi iz točke najvećeg otpora. Samo je znamenje jednoga lakomog eklekticizma to što se književnost vraća interesu za filozofiju; i susreću se književnici tradicionalne utemeljenosti koji crpe inspiraciju iz osuvremenjenog iščitavanja filozofije, a da monokromna i jednoobrazna površina njihova svijeta ostaje nenačeta. Filozofska književnost o svijetu može služiti koliko potvrđivanju, toliko opovrgavanju onoga što nam je već znano, neovisno o filozofiji koja je nadahnjuje. Sve ovisi o tome kako književnik prodire ispod kore stvari: Joyce je na neuglednu obalu projektirao teološka i ontološka pitanja naučena u školi, ali svaka stvar koje se doticao, istrošene cipele, riblja jaja, kamenčići, djelovala je smućena sve do svoga krajnjeg sadržaja.

Ovu stratigrafsku analizu realnosti danas nastavljaju književnici opremljeni modernijim i rigoroznijim kulturološkim i epistemološkim instrumentarijem (ograničit ću se na Michela Butora i Uwe Johnsona). A on vodi do dovođenja u pitanje ne samo svijeta (što bi bilo malo) nego i same biti književnog djela. Rizici su to s kojima moraju biti spremni sučeliti se oni što žele slijediti svoj put. Današnja dominantna klima među mladim književnicima bliža je filozofiji no ikada prije, ali jednoj filozofiji koja je sadržana u samom činu pisanja. U Francuskoj, grupa „Tel Quel“ s Philippe Sollersom na čelu usredotočuje se na ontologiju jezika-govora, pisma, „knjige“, koja je imala svojega profetu u Mallarmeu; u Italiji izgleda da je u središtu istraživanja destruktivna uloga pisanja; u Njemačkoj je osnovna tema teškoća opisivanja istine; u svakom slučaju, zajednički su značaji dominanti u općem stanju tih triju zemalja. Književnost teži predstaviti se kao spekulativna aktivnost, ozbiljna i bezosjećajna, daleko od krika tragedije kao i od poleta sreće: ne zazivlje druge boje i druge slike, osim bjeline stranice i redanja crnih linija.

Onda moj prethodni diskurs gubi vrijednost? Sučeljavanje dvaju načina viđenja svijeta, izgleda, postalo je nemogućim otkada književnost kao da je zaobišla filozofske pozicije i zatvorila se u filozofsku tvrđavu u kojoj se može održati savršenom samodovoljnošću.

Zapravo, želim li da moja slika vrijedi ne samo za danas nego i sutra, moram u nju ubaciti element koji sam dosad zapostavljao. Na ono što sam opisivao kao brak u razdvojenim krevetima, treba gledati kao na ménage Ă  trois: filozofija-književnost-znanost. Znanost se nalazi pred problemima ne puno drukčijima od onih pred kojima je književnost, gradi modele svijeta koji neprestano bivaju dovedeni u pitanje, prelazi s induktivne na deduktivnu metodu, i obratno, i uvijek mora biti obazriva da pogreškom ne uzme kao objektivne zakonitosti vlastite lingvističke konvencije. Jedna kultura na visini dane situacije bit će samo tada kada se problematike znanosti, filozofije i književnosti budu uzajamno dovodile u pitanje.

U iščekivanju te epohe, preostaje nam pozabaviti se raspoloživim primjerima književnosti koja odiše filozofijom i znanošću, ali zadržava distancu i lakim daškom odagnava kako teorijske apstrakcije, tako i prividnu konkretnost realnosti. Govorim o onoj iznimnoj i neodredivoj zoni ljudske imaginacije iz koje su izašla djela Lewisa Carrolla, Queneaua, Borgesa.

No prije toga moram pribilježiti jednu jednostavnu činjenicu, na kojoj ne želim zasnovati nijedno uopćeno tumačenje: dok je odnos književnosti i religije, od Eshila do Dostojevskog, utvrđen u znamenju tragedije, odnos s filozofijom prvi je put eksplicitan u Aristofanovoj komediji i nastavlja se odvijati iza maske komike, ironije, humora. Nije slučajno da su one koje se u XVIII. Stoljeću zvale contes philosophiques zapravo bile vesele osvete nad filozofijom, obavljene s pomoću književne imaginacije.

No kod Voltairea i Diderota imaginacijom upravlja poučna i polemička nakana; autor već na početku zna sve ono što hoće reći. Zna ili vjeruje da zna? Swiftov i Sternov smijeh pun je sjena. Istodobno s contes philosophiques ili neposredno potom, conte fantastique i gothic novel oslobađaju opsesivne vizije podsvijesti. Pravo osporavanje filozofije jest u lucidnoj ironiji, u patnjama uma (mi Talijani odmah pomišljamo na Leopardijeve dijaloge), u prozirnosti inteligencije (Francuzi odmah pomišljaju na Monsieur Teste) ili u zazivanju fantazmi koje nastavljaju ulaziti u naše osvijetljene kuće?

Obje ove tradicije raštrkano se nastavljaju do danas. Književnik „philosophe“ u maniru XVIII. Stoljeća ima danas svoje najplodnije reinkarnacije u Njemačkoj, kao pjesnik (Enzensberger), kazališni autor (Sade-Marat Petera Weissa), romanopisac (Günther Grass). S druge strane, književnost „fantastique“ opetovano je lansirala nadrealizam u svojoj bici za rušenje barijera između racionalnog i iracionalnog u književnosti. S formulom „hassard objectif“, Breton potkopava iracionalnost slučaja: asocijacije riječi i slika odgovaraju jednoj skrovitoj logici, autoritet koji nije manji od autoriteta onoga što uobičajeno nazivljemo „mišljenjem“.

Iskreno govoreći, novo obzorje otvoreno je onda kad se jedan časni istraživač, logičar i matematičar latio izmišljanja priča o Alici. Ali od toga časa znamo da filozofski um (koji „kada spava, proizvodi čudovišta“) može snivati, otvorenih očiju, snove vrlo lijepe i apsolutno dostojne svojih najuzvišenijih spekulativnih trenutaka.

Od Lewisa Carrolla uspostavlja se novi odnos između filozofije i književnosti. Stvaraju se novi degustatori filozofije kao stimulansa maštanja. Queneau, Borges, Arno Schmidt održavaju različne sveze s različnim filozofijama i njima pothranjuju vrlo različne vizonarske i lingvističke svjetove. Zajednička im je navada skrivati karte: filozofski posjeti naslućuju se samo kroz aluziju na velike spise, metafizičku geometriju, erudiciju. Iz časa u čas očekujemo da će se tajni kozmički filigran ukazati u providnosti: iščekivanje uvijek zaludno, kakvo i treba biti.

Značajka ove obitelji književnika jest sklonost njegovanju najkompromitiranijih spekulativnih i eruditskih strasti ne uzimajući ih, ipak, posve ozbiljno. Na granice njihova kraljevstva smještaju se: Beckett, koji je uvijek slučaj za sebe, u toj mjeri da je njegovo okrutno kreveljenje pod sumnjom za tragičnost i religioznost, ne znam je li greškom; Gadda, razapet između težnje da svaki put napiše jednu Prirodnu povijest ljudskoga roda i pomame, koja ga svaki put zapriječi dotle da je prisiljen prekinuti svoje knjige na polovici; Gombrowicz, rastrzan između ekvilibrističke lakoće (sjajan dvoboj između Sintetičara i Analitičara) i proždiruće koncentracije Erosa.

Erotiziranje kulture jest igra među znamenjima i značenjima, među mitovima i idejama, ali mora se voditi uz krajnju distanciranost. Čini mi se primjerenim ovdje spomenuti knjigu prije nekoliko mjeseci objavljenu u Francuskoj: Petko Michela Tourniera, obrada Robinsona Crusoea prepuna referiranja na „humanističke znanosti“, u kojoj Robinson vodi ljubav (doslovno) s otokom. Robinson Crusoe bio je, ne znajući to, filozofski roman, a još prije bili su to Don Quijote i Hamlet. Ne znamo do koje mjere svjesni toga, najavili su novi odnos između fantomske lakoće ideja i težine svijeta. Govorimo li o odnosima između književnosti i filozofije, ne trebamo zaboraviti da razgovor počinje odatle.

(1967)


S talijanskog preveo Mario Kopić

Post je objavljen 22.01.2009. u 06:52 sati.