Danas u 4 popodne, zvoni mi kućni telefon; znao sam, jamačno, Amerika. Svi koji su bliže, po inerciji biraju mobilne operatere. Žali mi se moj njujorški dopisnik da mu nisam jučer čestitao. Ironija je u sljedećem: da jesam, onda bih čuo barem 10 dokaza da ovo ne znači baš ništa i da je propast već nastupila samo što mi to još ne znamo; otprilike, ovo je skoro kao utjeha kose. Ali znam, drago mu je, i samo provjerava kako je ovdje.
I nama je drago. Razumno je svesti ovo na razumnu mjeru. Ali postoji i nerazumna mjera. Nekad se zakotrlja jedan kamenčić i pomakne se brdo. Kako bi bilo ...
Post je objavljen 22.01.2009. u 00:17 sati.