Marketing
Snijeg i Grad*
Bio snijeg, napadao, zameo nas i otiš'o. Nestao. Otopio se. Nema ga više. 
Ne znam jeste li ikada bacili pogled na Odluku o komunalnom redu grada u kojemu živite. Vjerojatno iz medija ili priča s prijateljima znate neke osnove poput klasika koji kažu da biste trebali sakupljati izmet za svojim kućnim ljubimcem ukoliko isti ima običaj kakati na javnim površinama, da je zabranjeno odložiti pokvarenu vešmašinu na najbliži vam pločnik, a sigurno poznajte i posebno popularnu odredba o obvezi čišćenja snijega i leda.
Zagreb ima krasnu Odluku, u kojoj su objašnjeni svi aspekti javnog života grada i vaše uloge u njemu koji vam mogu pasti na pamet. Naravno, cijelo poglavlje posvećeno je nesretnom snijegu i još nesretnijem ledu, koje vrlo vjerojatno barem s vremena na vrijeme morate čistiti.
Bacite li pogled (da vam skratim muke traženja) na članke od 135 do 142, sve će vam biti jasno. Snijeg morate redovito čistiti, a ako pada, izvolite izaći van i čistiti ga kako nanos nikad ne bi bio viši od pet centimetara. 
S ledom ćete se, po uzoru na Sharon Stone i njezin poznati ledolomac, obračunavati čim nastane. 
O svemu što ste učinili, kao i o potezima o kojima tek razmišljate, redovito ćete, kako vas članak 136 upućuje, obavještavati odgovorna tijela (ne, uopće se ne zezam, pazite ovo: "Fizičke ili pravne osobe koje izvršavaju program uklanjanja snijega i leda dužne su, svakodnevno, obavještavati gradsko upravno tijelo nadležno za poslove prometa o stanju javnoprometnih površina te o mjerama poduzetim za izvršenje programa"). U tu vam svrhu predlažem, kako bismo postupali što ekološkije i trošili što manje papira i tonera, da otvorite blog na kojemu ćete riječima i slikom dokumentirati svoje uspjehe u borbi protiv snijega i leda, a nadležnom tijelu samo ćete svaki dan poslati link na novi post. 
Posebno su zanimljive dvije rečenice iz članka 139: Za uklanjanje snijega i leda s pločnika uz zgrade odgovorni su vlasnici zgrada, odnosno vlasnici i korisnici stanova, te poslovnih prostorija te zlokobna Osobe iz stavaka od l. do 4. ovoga članka odgovaraju za štetu nastalu zbog nečišćenja snijega i leda osobi koja je zbog toga pretrpjela štetu. Drugim riječima, kasnite s čišćenjem snijega, pa neki nesretnik padne ispred vaše zgrade i slomi nogu, a nadležno tijelo svojim preciznim instrumentima utvrdi da je snijega bilo 5,5 ili čak 6 cm - odgovorni ste! U Odluci, doduše, ne piše kako će se gradski feudalci, pardon, nadležna tijela, obračunati s neposlušnim kmetovima, pardon, građanima, odnosno, nisu navedene nikakve konkretne kazne, no već i sama prijetnja grdo zvuči. 
I sve bi to bilo lijepo i krasno, jer se apsolutno slažem s cijelim gradskim tijelom i većinom njegovih organa da je snijeg potrebno čistiti ukoliko se tijekom zime želimo koliko-toliko normalno kretati gradom.
Međutim, pogledajmo kako to izgleda u praksi.
Ustajem jednog krasnog jutra i obasja me čudna svjetlost. Snijeg! Napadao je snijeg! O krasnog li prizora, pogotovo za moje nasljednice, koje još u toplom krevetu obuzima kreativni žar, pa sjajnih okica pričaju o tome kako će raditi snjegića, a minutu kasnije se rastrče po sobi i sakupljaju plastične mrkve za nos i šarene kantice za šešir. Međutim, kako sam igrom slučaja trenutno jedina odgovorna za pločnik ispred zgrade, moje oduševljenje napadalim snijegom nešto je... hm... kako bih rekla... manje izraženo.
Brzinski spremam dječicu, dajem im doručak, oblačim i vodim u vrtić. Nije prerano, zapravo, oko devet sati je, no većina pločnika u našem susjedstvu sasvim je, ali sasvim, prekrivena snijegom po mojoj skromnoj i nimalo stručnoj procjeni osjetno debljim od pet centimetara. Tu i tamo nailazimo na pokoji očišćeni dio pločnika koji nam nimalo ne koristi, jer je očišćena tek uska stanica po kojoj nema šanse da prođem s dvoje dječice. I tako, hodamo po cesti, naravno, također neočišćenoj. Trudimo se pratiti tragove koje su ostavili auti i nekako stižemo do glavne ceste, koju trebamo prijeći, a na njoj blato i kaljuža. Pa opet sporednom cesticom do vrtića, što u prijevodu znači, opet probijanje nadahnuto Lovrakovim Vlakom u snijegu. 
I niš; dođem doma i kako nisam morala nikuda žuriti, uzmem lopatu i očistim pločnik. Bijah toliko dobra i plemenita da sam očistila stvarno široku stazu. Besplatno. Jer je to moja kakti građanska dužnost. U međuvremenu su i drugi susjedi izašli van i većina ih je zaista očistila svoj dio snijega, pa su pločnici bili sasvim solidno prohodni.
Međutim, ralica - koja, za razliku od nas kmetova-građana, nije besplatna, nego njezine usluge i te kako plaćamo tijekom cijele godine - nam je kroz ulicu prošla tek tri dana kasnije. Tri fakin dana je naša ulica izgledala kao mješavina snijega, leda i neuspjele pjene za cappuccino uz sav šarm zapuštene ruske provincije, a ni nakon prolaska ralice dojam nije bio ništa bolji. Razlika prije i poslije tog službenog čišćenja uopće nije postojala, tako da je moja mama nekih pola sata nakon prolaska ralice naivno pitala kad će nam konačno poslati nekog da očiste cestu i nije mi vjerovala kad sam joj rekla da je cesta malo prije očišćena. (Sad razmišljam trebam li na očišćena staviti navodnike.)
Uglavnom, sve se svodi na to da vi kao obični građanin ne smijete biti iznenađeni snijegom i ledom. Zima je, zaboga, pa što možete očekivati, ako ne snijeg. I zato se svako jutro probudite barem pola sata ranije ne biste li provjerili kakvo je stanje stvari. Ako tijekom noći ništa nije napadalo, okrenite se i zakrmite još tih pola sata, a ako je napadalo, izvol'te, lopatu u ruke i na posao! Također, budući da je zima jedna od poznatih NNNI-situacija (sjećate li se uopće što je to NNNI? ), preporučam vam da i tijekom noći navijete sat da vas budi svakih recimo dva sata ne biste li spriječili da pločnik ispred vaše zgrade postane opasan po prolaznike kojih je između tri i četiri ujutro sigurno povelik broj. Jer, ako ne očistite snijeg sukladno s navedenom Odlukom, bez obzira što vam taj rad nikad nitko neće platiti, uvijek vam se na vratima može ukazati revni komunalni djelatnik i naplatiti vam kaznu. Ili vas izbičevati. Ili vas protjerati iz grada. Nisam točno sigurna, jer, kao što rekoh, u Odluci nisu precizirali način kažnjavanja neposlušnog puka, no sigurna sam da su kazne oštre i maštovite. 
S druge strane, nemojmo biti strogi prema sirotim nam gradskim službama. Tko bi pomislio da će sredinom siječnja pasti snijeg? I tko bi pomislio da bi ga moglo biti više od tih nesretnih pet centimetara? Ili da je ispod njega sloj leda, zbog kojeg penzići padaju kao da ih gađa neki hobist-snajperist?
I nemojmo se zavaravati, teško je u zimskoj službi biti dežuran. Em moraš pratiti vremensku prognozu. Em povremeno moraš i pogledati kroz prozor, za slučaj da su meteorolozi fulali. Em, ako vidiš snijeg, moraš izvaditi svoje osnovnoškolsko ravnalo za koje si emotivno vezan, ali s kojeg su već izguljene brojke, pa otići van, pa kleknuti na pod, pa izmjeriti te nesretne centimetre, što je zbog ranijespomenutih izguljenih brojki osobito teško. Jesam li rekla da poseban izazov ovom zadatku čini znanje brojanja do pet?! Eeeee, nije to lako!
Onda, ako je snijega manje od pet centimetara, treba donijeti pametnu procjenu hoće li nastaviti padati ili neće. Ako hoće, zovi vozače, zovi kamione, komplikacija teška. Bolje je procijeniti da će prestati, vratiti se pred telku ili zakrmiti, pa se ujutro iznenaditi napadalim snijegom. I reagirati tri do četiri dana kasnije (treba mu najprije dati šansu da se sam otopi, a ne odmah pucati iz artiljerije, zar ne?).
Ako je pak nesretnog snijega ipak više od pet centimetara, ajde, nekako ćemo organizirati da se očiste glavne prometnice. Da baš ne blokiramo cijeli grad. Ali, zar je to potrebno napraviti baš odmah? Pa snijeg je, zima je, reći ćemo da smo iznenađeni, pače, zaprepašteni. Razumjet će ljudi. Znaju oni da je tako svake godine. Navikli smo ih. 
* Grad iz naslova u ovom slučaju je Zagreb, iako pretpostavljam da bi se sve ili većina napisanog mogla odnositi na većinu hrvatskih gradova.
Post je objavljen 21.01.2009. u 12:15 sati.