Zašto podcjenjujemo ručni rad
Vjesnik, 2009-01-05
Kao bivši član Povjerenstva za tehničku kulturu, dajem punu potporu namjerama MZOŠ-a da se ponovo uvedu predmeti kao što je domaćinstvo i ručni rad. U slučaju neke katastrofe, preživjet će oni koji znaju nešto izraditi rukama.
Što povezuje onog alatničara iz Gone, kipare Fidiju i Ivana Meštrovića s tehnički nedovoljno poučenim hrvatskim novinarstvom? Predmet koji se zove ručni rad. Što povezuje proizvodnju prehrambenih i plastičnih proizvoda s poukom djece o tehnici? Predmet domaćinstvo.
Najprije o povezanosti i razlikovnosti onog alatničara iz Gone u Etiopiji koji je pred dva i pol milijuna godina izradio prvo kameno rezalo. Novo promišljanje. Tada nije počela samo materijalna kultura i kultura u cjelini. Počeo je prvi globalizacijski put, put alata (materijalna globalizacija) i put alatničarstva (informacijska globalizacija).
Alatničara i spomenute kipare povezuju brojne odlike. Svi su istodobno kreatori (u tehnici konstruktori) i izvođači. Svi su vješti, tehničari, jer vještina je jedna od interpretacija grčke riječi techne. Svi se bave izradbenim postupcima poznatim pod nazivom obradba odvajanjem čestica.
Glasoviti alatničar je rodonačelnik obradbe odvajanjem čestica. Prvi proizvođač umjetnine, pojma koji je suprotan prirodnini, onoga što je stvorila priroda. Kameno rezalo nije, međutim, umjetničko djelo kakva su stvarali Fidija i Ivan Meštrović. Zato je rodonačelnik obradbe odvajanjem čestice tehničar, a oni su i umjetnici. Moglo bi se tu povezanost dokazivati još mnogim drugim primjerima, ali i to je dovoljno. Zaključak: alatničarstvo je osnova kiparstva.
Što je to tehnički nedovoljno poučeno hrvatsko novinarstvo? Kada vrlo poznata televizijska novinarka dođe u školu i pita dječačića želi li učiti šivati. Stvarno duboko pitanje. Možda će taj dječačić jednog dana biti vrhunski kirurg koji je će se baviti mikrokirurgijom, te će morati izvoditi mikrošivanja. Odnosno, bit će modni kreator.
Zašto tako podcjenjujemo ručni rad? Pa nije ručni rad samo kukičanje ili domaćinstvo samo kuhanje. Jedan vrhunski stručnjak objasnio mi je da postoji najmanje trideset razloga da uvođenje tih predmeta. Pokušat će se pridodati barem još jedan.
Pravljenje čokoladnih ili voćnih kuglica koje sadrže orahe, primjer je kako je moguće u okviru predmeta domaćinstvo upoznati nove naraštaje s dijelom osnova proizvodnje prehrambenih i plastičnih tvorevina. Jasno je, ideju treba pedagoški osmisliti.
Proizvodnu tehniku čine procesna tehnika i izradbena tehnika. Važan dio procesne tehnike čine postupci oplemenjivanja tvari, primjerice usitnjavanje, miješanje i sušenje. Izradbena tehnika zajedničko je ime za postupke praoblikovanja, preoblikovanja, odvajanja, povezivanja, prevlačenja i promjene svojstava proizvoda. Za oprimjerenje tih promišljanja potreban je još i iskaz, toplinska energija često nastaje pretvaranjem mehaničkog rada trenje u toplinsku energiju.
Izvrstan primjer opisa izvora potrebne energije za pogon »poslužitelja računala i mobitela« su čokoladne ili voćne kuglice koje sadrže orahe. Sve sastojke takvih kuglica potrebno je najprije usitniti, na primjer nožem. To se usitnjavanje ubraja u postupke odvajanja tijela, obradna tehnika. To su tipični postupci pravljenja prehrambenih, ali i plastičnih, pa dijelom i gumenih proizvoda. Zatim se sastojci izmiješaju i nastaje smjesa. Na tom primjeru moguće je rastumačiti razliku između mješavine i smjese. Načinjenu smjesu se praoblikuje (početna izradbena tehnika stvaranja praoblika tijela povezivanjem čestica) u djelomično zatvorenom kalupu (pravljenje trodimenzionalnih tijela). Tu je moguće objasniti razliku između sredstva djelovanja za stvaranje definiranog presjeka, primjerice, primjer pravljenja kolača koji se prije pečenja istiskuju kroz oblikovani otvor mljevilice mesa. Takav otvor u polimerstvu se naziva mlaznica. S pomoću takvog stroja za mljevenje mesa francuski izlagači su u Umjetničkom paviljonu 1952. demonstrirali postupak ekstrudiranja, po količinama najproširenijeg postupka prerade plastike i kaučukovih smjesa. A to je vrlo proširen postupak i u proizvodnji prehrambenih proizvoda.
Čemu služi orah u smjesi? Za okus, ali i za otpuštanje masti koja treba prožeti smjesu. Kako se zna da je orah otpustio mast? Kuglicu se mora snažno vrtjeti u rukama da se kuglica zagrije na temperaturu potrebnu za otpuštanje masti. To se ostvaruje pretvaranjem mehaničkog rada trenja u toplinu. Moguće je, međutim, rastumačiti i pojam jamstva kvalitete. Mast je dobro prožela smjesu samo ako su onome koji ih pravi masne ruke.
Zašto ove priče? Kao bivši član Povjerenstva za tehničku kulturu, time dajem punu potporu namjerama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da se ponovo uvedu predmeti kao što je domaćinstvo i ručni rad. U slučaju neke katastrofe, preživjet će oni koji znaju rukama nešto izraditi. Svemoćno računalo, kao i roboti, ništa ne mogu proizvesti. To su zablude nekih uglednika na ovim prostorima. Zato se nadam da će svi prihvatiti te korisne promjene, zapravo vraćanje na staro. A hrvatskom novinarstvu, ali i zelenima, potrebno je također trajno obrazovanje. Osobito na područjima koja nisu učili u školi ili su učili nedovoljno, kao što je cjelokupno područje plastike i gume. Pa slave štetnije biorazgradive plastične vrećice, a preklinju one od polietilena, koji je također vrsta plastike.
Igor Čatić Umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu
------------
Vjesnik, 2009-01-14
Hrvatsku definitivno zahvatila CC-manija
Postoje i druge vrijedne baze, osobito one specijalizirane za pojedina područja, poput ERIH-a za humanističke ili Medline za medicinske znanosti. Međutim, trebalo bi prestati smatrati bilo koju bazu isključivim kriterijem prosudbe uspješnosti pojedinog znanstvenika
IGOR ČATIĆ
U Hrvatskoj se nekada govorilo - uhvatila te CC-muha. Sada je Hrvatsku definitivno zahvalila CC-manija. Ili, ipak, možda nije?
Prije nastavka važna napomena. Sve javne tekstove objavljujem kao pojedinac i u svoje ime. Osim ako to posebno ne navedem.
Tekst »Događanje naroda u hrvatskoj znanosti« objavljen je u ovom dnevniku 13. lipnja 2008. Težište je bilo na naglasku da se više ne biraju sredstva kako bi se udovoljilo moćnicima koji priznaju jedino CC-radove, a eventualno one iz još poneke baze podataka.
Tijek događaja potpuno je opravdao javni tekst. Pokazalo se da je jedan urednik s netočnim podacima ishodio potporu nadležnih. Jedan urednik i danas ne shvaća zašto dobiva manje novca. Naime, zastarjelo vodi časopis.
Kao se dodjeljuje novac za sufinanciranje časopisa? Povjerenstvo za izdavaštvo predlaže ministru na temelju javno objavljenih kriterija raspodjelu koja se temelji na ukupno raspoloživoj sumi novca za tu namjenu, striktnoj podjeli prema kriterijima koji su dvostruko kontrolirani i novoj činjenici. To povjerenstvo poticalo je i poticat će modernizaciju časopisa (na primjer, elektronički postupak pripreme časopisa odgovarajućim programima), vidljivost (na primjer, putem Hrčka). Istodobno mora uzeti u obzir da postoji opravdanje za sve više i to sve boljih časopisa. Jedan od kriterija je svakako i inače vrlo sporna odredba - nazočnost u određenim bazama podataka. Ali po jednoj od baza broj hrvatskih časopisa u godinu dana porastao je sa 17 na 47. Sve to određuje sumu koju će dobiti pojedini časopis. Trenutačno, sve je više sve boljih časopisa, ali suma za pojedini časopis može biti sve manja. U CC-maniji javljaju se brojne negativnosti u radu pojedinih urednika i uredništava. O tome je već bilo višekratno riječi i na stranicama Vjesnika. Jedan od problema je objavljivanje radova članova uredništva i glavnog urednika u časopisima koje uređuju. Za mene je sporna samo jedna pojedinost. Koliko tko objavljuje kategoriziranih radova u vlastitom časopisu i jesu li oni prošli jednaki postupak ocjene kao svi ostali radovi? Naprotiv, visoko bi trebalo cijeniti, na primjer, da glavni urednici pišu u svakom broju uvodnike iz kojih bi se vidjeli njihovi stavovi i osobnosti.
U navedenom članku od 13. lipnja bio je i sljedeći odjeljak: »Potaknut njegovim službenim protestom, raščlanio sam aktivnost jednoga glavnog urednika koji je u tri godišta objavio u svom časopisu 50 tekstova, od kojih se njih 41 ubraja u kategorizirane radove. U uredništvu ima 65 posto stranaca, a od hrvatskih članova osim njega nema nijednog stručnjaka za područje časopisa. Koji je za skoro savjetovanje, koje sam organizira i gdje je predsjednik Programskog odbora te predsjednik Organizacijskog odbora, prijavio više od trideset radova. U koautorstvu sa znanstvenicima iz najmanje pet zemalja. Svaka čast«.
U tom neimenovanom iskazu prepoznao se član Ukrajinske akademije inženjerskih znanosti (usporediva s Akademijom tehničkih znanosti Hrvatske). Predsjednik Hrvatskog metalurškog društva, glavni urednik časopisa Metalurgija, predsjednik Organizacijskog odbora i predsjednik Organizacijskog odbora savjetovanja metalurga koje se održava svake druge godine u Šibeniku.
Javnost je već u četvrtom, posljednjem broju časopisa Metalurgija, dakle neki imaju novca da izdaju časopis i po tri mjeseca prije roka, obaviještena o sadržaju sjednice Uredničkog vijeća Odbora održanog 23. lipnja (o. a. 10 dana po objavi članka u Vjesniku). U zapisniku, među ostalim, važna je pojedinost da se prema usvojenom Pravilniku (točka 2) sjednice Uredničkog vijeća održavaju najmanje jednom u dvije godine?! Kao što je navedeno, uredništvo čine pretežno stranci članovi, a od domaćih svi su vrhunski stručnjaci na svojim područjima, ali ostaje činjenica da hrvatsku metalurgiju zastupa samo navedena osoba. Osobitu pozornost privlači točka 3. Očevid u časopis Metalurgija te preporuke za daljnji rad. Ta je točka bila očito velik šou glavnog urednika u kojoj je optužio imenom i prezimenom pisca ovih redaka, među ostalim, da je zazivao njegov linč putem jednog foruma. U međuvremenu se predloženi »Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja« pokazao zaista korektivom u poimanju etičnosti u hrvatskoj znanosti. No, o tome jednom drugom zgodom.
U dva je navrata glavni urednik upitan je li spreman u svom časopisu objaviti odgovor ovog autora. Nije odgovorio na postavljeno pitanje, ali traži da me Povjerenstvo disciplinira. Može li si netko zamisliti da je to moguće? Da ne trošim previše prostora, molim glavnog urednika Metalurgije da odgovori na nekoliko pitanja.
Kako je zakazao idući sastanak Uredničkog vijeća za 21. lipnja 2010. godine, pitanje je tko odlučuje o objavi radova između dviju sjednica, za najmanje sedam brojeva od osam sveščića? Koliko je objavio kategoriziranih radova u svom časopisu od kada je postao glavni urednik, čini mi se daleke 1992? Posebno u razdoblju od 2006. do 2008. Zna se što je uobičajen broj objava jednoga glavnog urednika u časopisu kojem je na čelu. Koliko je imao prijavljenih radova na skupu u Šibeniku 2008.? Koliko ima suradnika u Hrvatskoj i čime se bavi laboratorij koji vodi, kada ostvaruje tako visoku produktivnost u eksperimentalnim radovima?
Mislim da će tada slika biti jasnija. Na pitanje kako se zove »supermetalurg«, odgovor glasi: Čitateljstvo ovog dnevnika saznat će kada će se on usuditi javno odgovoriti na postavljena pitanja. A nestrpljivi mogu pročitati njegovo ime pomoću jednog vrijednog dostignuća hrvatskih informatičara, sve prisutnijeg Hrčka (Vjesnik, 13. studenoga).
Međutim, nazire se kraj CC-manije. Postoje i druge vrijedne baze, osobito one specijalizirane za pojedina području, poput ERIH-a za humanističke ili Medline za medicinske znanosti. Međutim, trebalo bi prestati smatrati bilo koju bazu isključivim kriterijem prosudbe uspješnosti pojedinog znanstvenika. Prije svega bi to trebali prosuđivati ljudi, članovi povjerenstava.
Autor je umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu
Post je objavljen 21.01.2009. u 05:27 sati.