Marketing
Arkansas on my mind
Nikako da se i narativno javim iz Amerike jer većinu novih događanja objavim na facebooku kroz statuse i slike, ali ponekad su slike siromašnije od riječi pa treba i prepričati neka iskustva.
Za one neupućene, dobrohotnošću američkog State Departmenta i njihove stipendije, evo mene na jedan semestar na američkom sveučilištu. Radi se o University of Arkansas u gradu Fayetteville, na sjeverozapadu te južne američke savezne države.
DI??? U pripizdini gornjoj, jednostavnije rečeno. U stvari, Fayetteville (i Arkansas) je poznat po tome što je na ovdašnjem sveučilištu predavao bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton i žena mu Hillary. Štoviše, blizu kampusa je Clinton House Museum, njihova nekadašnja kuća u kojoj su živjeli i vjenčali se. Ovaj kraj je poznat jer je ovdje sjedište Wal-Marta, najvećeg svjetskog lanca dućana robe široke potrošnje. Ti Monstro-martovi, kako ih od milja zovemo, su stvarno ogromna čudesa, zamislite naš najveći hiper, mega Konzum i pomnožite s barem tri. Zapravo, sve je u Americi barem triput veće od uobičajenih europskih razmjera, od auta, cesta, pakiranja hrane, porcija u restoranima... a bogme i ljudskih dimenzija.
Pa da vam kažem prve dojmove (iako sam tu već tri tjedna)... Što mi se sviđa? Prvo i osnovno, ljudi. 
U svakodnevnim kontaktima su svi jako ljubazni i susretljivi, dovoljno je s nekim uspostaviti eye-contact i odmah te pozdravlja sa osmijehom i "hi, how ya doin' today?" ili nešto u tom smislu. Isto tako, u raznim dućanima odmah pozdravljaju i nude pomoć, ali nisu napadni, ako kažeš da samo razgledavaš, kažu da se javiš ako šta treba... Jednog dana sam stajao na susnježici i vjetru čekajući University bus sveudilj se smrzavajući a onda se uz cestu zaustavila Heather iz Oklahome sa svojim pick-up truckom i povela me do faksa da se ne smrznem kraj ceste. Znala je di je Hrvatska. 
Što začudo i nije tako rijetka pojava ovdje, rekao bi čovjek u skladu s poznatom predrasudom da neće ljudi pojma imati jel Hrvatska u Africi ili je dio Francuske, ali do sada 1/1, svi su znali za našu domovinu, čak sam sreo i lika koji je bio u Splitu kao vojnik.
Druga stvar je odnos prema čovjeku kao klijentu ili potrošaču. Ovdje stvarno i potpuno doslovno vrijedi ona da je kupac uvijek u pravu. Osim što se polome od ljubaznosti, sve što kupiš možeš i vratiti bez nekog posebnog razloga, jednostavno ako skužiš da si se preračunao, vratiš i vrate ti lovu i još se ispričaju jer te nisu zadovoljili. Najpozitivnije iznenađenje sam doživio s iznajmljivanjem stana. Naime, dolaskom tu trebalo se i okućiti i mene je već hvatala mala snaga od pregovaranja s gazdama, gledanja stanova, jel ima grijanje, jel ima internet... I odlučih se ja za agenciju, neka oni traže, meni se ne da lutati po nepoznatom gradu. Dođem ja tamo, naravno preljubazno me prime i pokažu hrpe prospekata stambenih zgrada i mogućnosti. Meni se svidi jedna blizu faksa i odemo mi pogledat, sve divno i krasno, potpuno uređeno, potpuno novo i nije preskupo (525 dolara). Međutim, kvaka je bila u tome da je zgrada skroz nova i useljenje se očekuje kroz tjedan-dva. Rekoh, ženo draga, ne mogu ja toliko čekat jerbo sam u hotelu koji je 70 dolara noć... A ona ko iz topa, nema veze gospodine, mi ćemo vam platiti hotel do useljenja... Dakle, kad nisam pao na dupe od sreće i iznenađenja... I tako, evo dva tjedna sam u hotelu na njihov trošak, sasvim pristojan hotel i očekujem useljenje ovaj tjedan. Neću niti početi s onom starom kad će u Hrvata takav odnos prema klijentu biti moguć...
Sve u svemu, gradić je ugodan, prava small-town Amerika, zanimljivo za boraviti i istraživati lokalne običaje i mjesta. Ono što me nervira je totalna orijentiranost svega na automobil. Ako nemaš auto, kao što ja nemam, you are pretty much screwed 
Javni prijevoz postoji u tragovima, busevi voze svakih sat vremena i to do 18:30, subotom voze još rjeđe, a nedjeljom ne voze uopće. Preostaje hodanje, a udaljenosti su junačke jer je sve toliko razbacano i prošireno da je najlakše da zamislite otprilike površinu Splita sa 10 puta manje ljudi i zgrada. Pješačkih staza ima samo u centru, a drugdje malo ima, pa malo nema i onda moraš hodati uz ogromnu prometnicu i preskakati razne zapreke da bi došao do cilja. Naravno, ljudi iz auta te gledaju kao da nisi normalan, jer ko je vidio hodati... Hodati??? Nepoznat pojam.
U sljedećim nastavcima čitajte o Sveučilištu i kako sam preživio najgoru ledenu oluju u Arkansasu u zadnjih 50 godina...
Post je objavljen 21.01.2009. u 00:04 sati.