Marketing
Smučanje po četiri brda i jednom glečeru
Kad sam skužila kada sam zadnji put bila na skijanju i koliko je, pa gotovo mogu reći desetljeća prošlo, pala sam u nesvjest. Pod nos su mi gurali svašta od sarme, rakije, čokoladnih bananica, no tek me je vruća udovica sa šlagom uspjela povratiti u život. No, o tome nešto docnije...
Išlo se u Schladming. Upali smo u grupu koja se već godinama zajedno organizira i odlazi na različita skijališta u svetoj misiji pronalaženja najboljeg. Ili jednostavno uživanja u različitostima. Ili... ustvari nemam pojma koji im je razlog opetovanog mijenjanja lokacije, ali tu zamisao sveudilj podržavam. Ne treba biti rob poznatome i krotiti svoju znatiželju koja možda ubija mačke, ali ne i kršne homo sapiense (ponekad).
Malo me odbijala činjenica što je odabrana destinacija nekakvo razvikano mondeno mjesto gdje su Luka, Borna, zika i ekipa, ali dugogodišnja nostalgija za skijanjem nije postavljala suvišna pitanja. Na kraju ne da Schladming nije ni čuo za party, žurku pa čak ni igranku, nego je svaki pokušaj pronalaženja razularene ekipe završavao u toplom obiteljskom domu, pardon, tropskom obiteljskom domu.
Sve skupa nas je išlo negdje 20ak i bili smo smješteni u 3 drvene kućice (vidi gore sliku). Bilo je tu avanturističkih mladića, starmalih parova (tu ću nažalost sebe morat strpat) i pravih obitelji s djecom. I svi smo si bili super truper i igrali društvene igre i pili razna pićenca i ustvari je bilo toliko ugodno da sam se povratka u real life užasavala kao i programa RTL-a. U kućici smo imali i saunu što je moj tihi mokri san (iako se radilo o suhoj sauni) iako su naši susjedi od cijele svoje kuće napravili saunu, valjda zato da si mogu pokazivati tko ima ljepše gaće. Uživali smo u blagodatima grijanja (bilo je i centralno, ali imali smo i peć na drva) dok su nam iz domaje stizale poruke o tome kako se isključuje plin na radnim mjestima i kako će apokalipsa, evo sad. Na takve vjesti bi pobjegli u saunu i na 100c - ihaaa - ko deve, možda uspijemo akumulirati...
Staze su me oduševile. Mi smo bili smješteni na Reiteralmu, brdu koje je žičarama povezano s još tri brda. Naše je bilo najdesnije, a visina svih brda je oko 1800m. Ne sjećam se da sam ikada bila negdje gdje je postojao toliki obim i raznolikost staza. Mogao si pronaći stvarno sve, za svačiji ukus. A staze dugeeee...i samo ideš swoosh, swoosh, swoosh!!
A onda smo otkrili noćno sanjkanje.... eh, toliko cike, graje i vriske dugo nisam čula od ozbiljnih i odgovornih jedinki koje inače u svakodnevnom životu rješavaju glad u svijetu, atomsku fuziju ili nekom kuhaju kavu. Staza je duga nekih 4, 4 i pol km, a na vrh te odveze Mario iz Tuzle s motornim sanjkama. Djelomično osvjetljena staza izgleda uglavnom kao i svaka asfaltirana cesta koju zadesi da se serpetina uzduž planine (al pokrivena snijegom, jasno) te je vjerojatnost da se strmopizdite u provaliju (doduše, tu je drveće da ublaži kotrljanje) samo takva. Pokoja zaštitna ograda na nekim zavojima za nama je ostala probijena....
Prije jurcanja trebalo je skupiti hrabrost u čemu se zaista iskazala vruća šljivovica sa šlagom (!) posipanim cimetom (napokon sam pronašla piće koje objedinjuje sve moje strasti - topli, a fini alkohol, slatko i cimet :) ). Pićence se zove Heiße Witwe iliti vruća udovica. Konzumirala sam ga još.
Sve i da je cjelokupno skijanje bilo spektakularni fijasko, sve bi izukao zadnji dan kada smo se popeli na blizu 3000m na glečer Dachstein. Slikala sam ko sumanuta, 50 puta jedno te isti kadar pokušavajući odnjeti djelić te veličanstvenosti i zarobiti tu ljepotu i nevjerojatni mir i sklad. Nije mi uspjelo. Slike su beživotne i omeđene, a na Dachsteinu je prostranstvo beskrajno i samo se želiš raspršiti po njemu. Maštala sam kako bi voljela otići živjeti tamo na 6 mjeseci, taman od rujna do ožujka, zatvoriti se u studio i snimati, mora da te inspiracija pere samo tako. Bez ljudi, ili barem bez puno ljudi koji se onuda muvaju. A kada su sunčani dani na skije i swooooosh! Uređenih staza ima tek par, ali su krasne i cijelo vrijeme sam se pitala zašto je ovdje toliko ljepše i spokojnije i uzvišenije nego na onim našim brdima?
Pa da - nema drveća nego je svud oko tebe snijeg i stijene i ništa ti ne omeđuje pogled. Kažu da se vidi sve do Češke. A naravno može se skrenuti s uređenih staza pa malo swooshati po stjenama prekrivenim netaknutim snijegom. Probala sam malo i to i samo što nisam uronila u najmekaniji snijeg ikada i ostala tamo spavati ko beba na najmekšem oblaku (ili čemugod nadnaravno mekanom).
Na kraju smo posjetili i Eispalast odnosno ledenu palaču... I to je bilo prilično breath taking... Da li radi prirodne pukotine u glečeru (kao, kad je već tamo) koja nam pruža pogled na najfiniji kristalizirani led ili čisto radi turističkih tj. kapitalističkih interesa (bit'će), Austrijanci su izdubili krasan prostor u samom glečeru priključivši tom dubljenju i izradu skulptura, mahom Ice Age tematike (pa tako srećemo Sida, Scrata, Diega...).
Prostor je razveden i ima više međusobno povezanih prostorija koje su sve osvjetljene diskretnim šarenim reflektorima kojima i sam možeš upravljati i mijenjati boju po želji. Weeee! Na ulazu se nalazi ledena skulptura knjige iznad koje stoji znak Gästebuch, pa smo mi izvadili svoj švicarski nožić i uklesali svoje prisustvo.
Navečer smo izmišljali jela od preostale hrane po principu - ništa baciti, sve u želudac. Nutela i grah, ma možeeee. Pakiranje i rano ustajanje jer u 9 već moramo mrš van iz kućica. Ljubazni Austrijanac došao je pregledati kućicu i tjerao nas da operemo svaku žlicu objašnjavajući da to nije uključeno u cijenu pospremanja koja iznosi 80eura. Yik! Pakiranje u aute i mah mah i Luki i Borni i Reiteralmu i Hochwurzenu i Planaiu i Schladmingu i skijanju i rakiji i sauni i pikšnriju (kojeg smo mlatili bez prestanka prva tri dana) i MTVju koji više uopće ne pušta spotove nego prebolesne 'reality show'-ove (valjda sad M stoji za Maloumna, umjesto Music Television), ali se u obje kućice vrtio danonoćno, i vrućoj šljivovici i najteži mah mah Dachsteinu, s čežnjom u duši i suzom u oku.
------------------------------------------------------------------------------------------------
Photo story:
...ovako izgleda kada se gondolom ide na vrh Dachsteina
...pogled s vrha
Izgradili su konstrukciju koja nadvisuje stijenu pa se može stati na staklo tipa kao da lebdiš. Uživo to izgleda prilično scary, pogotovo što je staklo puno pukotina. Ne mogu vjerovati da nisam slikala natpis koji kaže da se ne bojimo pukotina i da slobodno stanemo na staklo :))) Nadam se da je Morana mudrije postupila sa svojim fotićem.
.........Eispalast
Post je objavljen 20.01.2009. u 21:07 sati.