Možda si trebao u svaku moju boru ljutilicu, gorku crtu pored usana, utrljati miris mlade zore i grudu svježeg snijega, da utrne sva bol i ljutnja, da se smrzne razočarenje.
Možda si trebao. Ali nisi. Nisi znao. Bore ljutilice ostale su tu, na mom licu, kao podsjetnik da sam bila tužna i ljuta na tebe. Al trenutke ne pamtim. Zameo ih snijeg po poljima.
Nitko nas nije naučio kako voljeti. NItko nas nije upozorio da ljubavna slatkoća neće zauvijek ostati tu negdje oko naših usana. Možda su i govorili, al mi ih nismo slušali, nismo im vjerovali. Mi smo htjeli izigrati slučaj...
Odlazim od tebe konačno. I to je sigurno, kao što je sigurno da sam boreći se u svojoj ljubavnoj oluji, razbila nos i bradu, ostala zatečena u svom porazu i krvi. Al sigurno je i da sam ustala sa zemlje, otresla koljena, obrisala krv sa nosa i brade..pa nastavila koračati kao da se ništa nije dogodilo..samo nešto uzdignutija čela i s nešto većim prkosom u očima. Došla sam ti s kosom punom vatrometa, s očima punim snova koje sam sanjala davno prije nego smo se sreli. Nisi prepoznao moju samoću, tu ranjenu zvjerčicu koja je trebala tek zagrljaj. Pa sam morala postati vuk da bih otjerala hladne vjetrove, da bi uvjerila samu sebe kako su mi draže neprospavane noći, samoća u krevetu i hladnoća tišine..Dok je u meni šumilo more..ti si me ostavljao kao što se ostavlja cesta....
Možda si trebao u svaku moju boru smijačicu utrljati mladog sunca i ružmarina, a u boru ljutilicu malo zore i grudu snijega. Ali nisi.
Pa nastavljam hodati, pola vuk i pola žena, kao da nikada nisam pala, kao da me uopće nikada nije boljelo, samo nešto uzdignutija čela i s nešto većim prkosom u očima.
Post je objavljen 20.01.2009. u 20:52 sati.