Piše Ivica Puljić
Izdvajale su se među tisućama posjetitelja na Nacionalnom Mallu u Washingtonu. Ne po entuzijazmu - kojim su bili „nabijeni“ svi koji su došli pozdraviti novog predsjednika Baracka Obamu na koncertu pred inauguraciju – nego po iskrenoj i neopterećenoj radosti što se sve to događa.
„On je sjajan, pametan, obrazovan, hrabar…Michelle je prava dama, model za svaku Amerikanu“ – naprosto je vikala Elizabeth. Rekla mi je da se tako zove. Ona i njene dvije prijateljice su iz Alabame, jedne od onih američkih južnjačkih država, gdje je crnačko ropstvo potrajalo dokle se god to moglo.
U Alabami je Martin Luther King 1955.godine i pokrenuo svoju dugu bitku za građanska prava Amerikanaca crne boje kože. Oni rijetki tamošnji bijelci koji su bili protiv rasne segregacije nisu smjeli ni „zucnuti“, jer osvete su u to vrijeme bile teške i okrutne.
Da je živ, Martin Luther King bi danas imao 80 godina i ne bi mogao vjerovati svojim očima – američki predsjednik je crnac, bjelkinje iz Alabame vrište od sreće zato što je baš on predsjednik, a na desetke tisuća Amerikanaca – svih rasa i vjera - obilježava njegov rođendan…
San Martina Luthera Kinga se ostvario, a ja se, u sred te gomile ljudi u glavnom američkom gradu pitam „Jesu li u Hrvatskoj ljudi spremni prihvatiti da im netko „drugačiji“ bude predsjednik, jesu li ljudi u Bosni i Hercegovini spremni dati glas i nekom tko „…ne govori kao ja…“ i na kraju - jesu li zapadnoeuropske zemlje spremne izabrati predsjednika koji nije bijel ili koji nije kršćanin…?
Ja mislim da nisu, ali pošto ja znam što mislim više me zanima što vi mislite o ovoj temi i teoriji da su Sjedinjene Države još jednom prve probile rasnu barijeru.
Post je objavljen 19.01.2009. u 20:38 sati.