Marketing
Apostolat dobrote - 205. dan Pavlove godine
Posijano treba zalijevati molitvom i osobnim primjerom
"Prožeti, dakle, strahom Gospodnjim,
nastojimo uvjeravati ljude......
Prema tome,
- kao da Bog opominje po nama.
Pomirite se s Bogom!.....
Kao njegovi suradnici
mi vas opominjemo
da ne primate uzalud milosti Božje.
(2 Kor 5, 11; 20)....)
Budući da ćemo se svi jednom pojaviti pred licem Gospodnjim da primimo nagradu ili kaznu, nije nam svejedno što će biti s nama i s našim bližnjima. Brinemo se posebno za naše najdraže, našu djecu i unuke i njihove obitelji.
Da li im govoriti ili ne kad pogriješe i koliko? Smijemo li ih opominjati kad vidimo da skreću s pravog puta?
Ili trebamo za njih samo moliti?
Jedni kažu da ne treba govoriti, pogotovo ne mladima, jer da će ih to još više udaljiti.
Drugi se s tim ne slažu.
Ja mislim da smo dužni govoriti i opominjati, ali u granicama podnošljivog. I Isus preporučuje dobronamjernu opomenu: "Ako ti brat sagriješi, pođi, te ga ukori nasamo" (Mt 18,15).
I opet nam je tu sv. Pavao uzor. Poput njega moramo govoriti u ime Isusa Krista, i kao Isusovi suradnici uvjeravati i pozivati ljude da se pomire s Bogom, da milost Božja ni za kog ne bude uzaludna.
Tako sv. Pavao potiče Timoteja: "... propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. (2 Tim 4,2)
Mi trebamo sijati sjeme Božje riječi i
zalijevati ga molitvom, a Bog će dati da posijano iznikne i donese plod. Mi malo, a On puno.
I uvijek je jako važan i nezamjenjiv
vlastiti primjer, kao što to prekrasno kaže Charles de Foucauld – Isusov mali brat Karlo :
Post je objavljen 19.01.2009. u 23:03 sati.