A o čemu da pišem?
O tome da već nekoliko dana ne pričam s mamom?
O svojoj baki, kojoj već dugo nisam posjetila njen novi dom - dom u kojem joj je posljednje počivalište?
Ne želim se rasplakati svaki put ponovo kad se sjetim nje i kad pišem o njoj, a opet mi tipkovnica prokišnjava...
Evo moje tuge i moje žalosti!
Ne razmišljam više o baki. Ni o onome danu, niti se želim prisjetiti njezine kuće, kuće u kojoj već dugo nisam bila, prostorije po kojima nisam kročila...
Za mene je ona mrtva. Ja sam ju "pokopala" u sjećanje i ne želim više kopati po tome. Čudno je to - jer onih dana, nakon njezine smrti, svakodnevno sam se prisjećala svega pa i najmanje sitnice, a sad me prizivanje tog sjećanja boli.
Nemam traume. Malo me možda strah njezinog lika jer se je uvijek sjetim vani, u mraku i onda jurim u kuću od straha...
Čudno je to kako ne odlazim više na groblje i svoje misli ne posvećujem više njoj kao prije. Žao mi je.
________________________________________________________________________________________
Želim pričati o drugoj baki. Onoj s kojom nismo u kontaktu već nekoliko godina. Žena je postala pre naporna i neki njezini postupci iz prošlosti previše su povrijedili mog oca i obitelj pa je rezultat toga prekid komunikacije.
Zapravo je došla do nas jedne subote - napravila scenu zbog nečeg što si je umislila u glavi -
Riječi mog oca, upućene tada njoj nakon dugo vremena bile su: "Slobodno dođeš k nama, ali s takvim ponašanjem mi nemoj dolaziti" na što je ona njemu odgovorila "Više ti niti neću doći" - i otišla.
Idućeg dana došla je u našu kuću izraziti nam sućut zbog smrti moje druge bake.
Nakon toga više nije dolazila.
Sve do jedne večeri - kad sam s bratom bila sama kod kuće. Našla je neki glupav izgovor, ali je došla.
Pogostila sam je kao i sve ostale goste koji bi došli u našu kuću. Vodili smo neki banalni razgovor i ona je otišla.
Jednu sam baku izgubila, s drugom nemam kontakte.
Hoće li mi biti žao što je tako, jednoga dana kada i nju izgubim? Hoće. No ne prelazim tu granicu, ne posjećujem ju niti mi trenutno ne nedostaje u životu.
Apsurdno je ovakvo razmišljanje i ovakvo ponašanje jer ću najvjerojatnije žaliti za propuštenim kao što žalim i za vremenom koje nisam iskoristila s drugom bakom.
Teško me je natjerati da prijeđem tu granicu i da budem još malo s tom osobom dok je još živa.
No nekako me nešto odbija od nje - ne želim slušati njezine žalopojke, ne želim biti dio njezine igre i dvoličnosti...
Znam da žudi za nama i da želi ponovo u našu obitelj, ali dobro nam je bez nje. Ne nedostaje nam.
Dosta je nesreće prouzročila.
NIje u redu - znam da nije. Kajat ću se i bit će mi žao, no trenutačno nije moguće da bude drugačije.
Post je objavljen 19.01.2009. u 18:25 sati.