Baš danas hodam do posla, vrijeme sivo, ljudi u tipičnom 'mrzim sve kad je ponedjeljak' raspoloženi a i ja sama, tužna, ljuta sve mi se ispremještalo u glavi.
I onda si mislim kako ja zapravo volim ispast patnik, volim ta neka mazohisticka izivljavanja koje moji osjecaji rade mom mozgu i vice versa. Onda udri i piši, blog, knjigu, whatever...
Inspiracija uzrokovana depresijom, raspadanjem na komadiće, truljenjem i ostalim predivnim stvarima koje se nalaze u sektoru patologije mog vlastitog uma.
Sutra je novi dan pa opet sutra pa opet a sve što želim je zaspati zauvijek.
I ništa me ne može oraspoložiti, ne volim baš nikoga danas.
Post je objavljen 19.01.2009. u 10:56 sati.